Nijedan velikosrpski san nije potpuno nerealan. Sve u šta nijesmo vjerovali danas djeluje kao lako ostvarivo. 

Kad se svijetla reflektora ugase i izblijedi populistička pompa, na red dolazi plaćanje osnivačkih računa. PES je formiran uprkos netrpeljivosti dvojnih lidera. Uskointeresno profiterstvo - poveznica zalutalih političara, preletača, političkih marginalaca. Vrtoglavi rast i još brži krah - posljedica nesaglasja između manje ili više vještački kreiranih frakcija. 

Politički pokrovitelji znali su šta rade. Interesna kohezija kratkog je daha. Otud frustracije i sukobi tvrdih i mekih krila. Otud neprestano odmjeravanje snaga polaznika različitih nivoa crkvenih i obavještajno-medijskih kurseva. Naprednijima privilegija moći i sigurna pozicija. Nižerazrednima fiktivna funkcija i strah od sopstvene sjenke. 

No, Spajić je ne tako davno ponosno isticao politički uspon pomoću litijaških merdevina i humanog čina „odbrane svetinja“. A takvi rani radovi jasnije govore o ideološkoj poziciji, od smjernica u partijskim statutima, smišljeno upodobljenih ukusima širokih narodnih masa. Ucijenjen ili ne, umjesto stabilne Vlade, premijer je odabrao klimavu većinu, zavisnu od srpsko-ruskog obruča. 

Odabrao je i put izdaje najbližih saradnika, dozvolivši da slavodobitno isticanu političku kičmu slome kandže četničkog vojvode. Centrala je naredila uklanjanje neposlušnih kadrova ili glad za političkim opstankom ne poznaje limite. 

Spajić, dakako, ne upravlja Vladom, već neformalni moćnici na zatvorenim sastancima. Ne sumnjajmo da je zarad izbjegavanja dodatne kompromitacije sopstvenog i partijskog rejtinga, ostanka na vlasti ili vraćanja davnih dugova obećao i moguće i nemoguće. 

Pristao je Spajić da se institucionalno i vaninstitucionalno okruži svesrpskim saborcima, gubernistima i južnopokrajincima, prećutno odobravajući svaki njihov potez. Pristao je da bude politički pajac koji glumata ekonomskom ekspertizom potkovanog premijera. Pristao je na neprincipijelni aranžman utemeljen na ucjenjivačkoj logici, kad je drugog izbora zasigurno bilo. 

Premijer u pokušaju, bez zere političkog autoriteta jedinu slamku spasa vidi u Mandiću i Kneževiću. Iako je populistička farsa razbijena, napumpani ego jači je od razuma. Prodao je integritet, pa zašto i državu ne bi stavio na kocku. Cijena je previsoka, a razmjere trgovačko-kockarskog udruživanja nezamislive.

Obećaće Spajić (ako već nije) i što ne bi smio. Pristaće na izborni inženjering po Vučićevoj mjeri i ukidanje Ustava antiustavnim prekrajanjem crnogorskog identiteta. Pristaće na obesmišljavanje izbornih procesa, pa čak i institucionalne uloge sopstvene Vlade. Pristaće da crnogorski suverenitet, poput kakve igračke u sjajnom papiru, preda autokrati i njegovim političkim i duhovnim emisarima. Bilo bi iluzorno vjerovati da će se predomisliti u posljednjem trenutku. Neće, kao što nije ni Abazović. 

Istorija se ponavlja. 

Dalaj Lamin stisak postaje sve jači, dok beogradska pomama doseže vrhunac, a vođa tajno pregovara sa Kneževićem. Dok Crnoj Gori prijete apokalipsom, Ljušić, Raković i ekipa Mandića primoravaju na isporučivanje rezultata po hitnom postupku. Gubitak finansija i logistike značio bi političku smrt Mandića i NSD. 

Znaju to bukadžije, zato se neznaveni predsjednik Opštine Nikšić obračunava sa zamišljenim protivnicima na imaginarnom bojnom polju, revizionistički mašući praznom puškom. Ništa neočekivano – polusvijet zaglavljen između dva svijeta. Vječito neprilagođeni branitelji neodbranjivog, nedorasli čak ni kvislinškom igrokazu. Panika zbog voždovog bacanja niz vodu tek će rasti. 

Nadomak smo finalizacije velikodržavnog horora. Nakon IBAR-a, Zapad faktički diže ruke, a Crna Gora ostaje prepuštena sama sebi – idealan trenutak za jačanje antizapadnih narativa i nedosanjani velikosrpski gol u posljednjoj sekundi. 

I nije više pitanje na šta su politikanti spremni, već imamo li kapaciteta za iole trezven, građanski odgovor. Od testiranja nivoa srednjičarskog patriotizma, naučili smo - nema vajde. Kad s nacišovinistima trgujete nacionalnim interesima, bajke o građanistima i političkim neutralcima ne piju vodu.

Neopredijeljeni po difoltu završe u dilu s fašističkom beogradsko-moskovskom i bratijom preko Drine, slijedeći politike teritorijalnog anektiranja, razdruživanja i nasilne asimilacije. Ko jednom služi SPC, zakletvu na vjernost službi neće pogaziti, čak ni po cijenu neminovne političke propasti nakon obavljenog zadatka.

Ako je Krivokapiću manjkalo političke smjelosti, Abazoviću nije. Ono što Krivokapić nije smio da ispuni, Spajić hoće, jer je pristao da umjesto državnika bude taster političar. 

Između tvrdokrilaša i mekokrilaša ne postoji vrijednosna distanca. Imaginacija dobrog policajca je zamka koja ne donosi spasonosno rješenje. Predugo živimo ušuškani u vješto nametnutim i olako progutanim zabludama.

Nevena KovačevićAutor
Izvor Analitika