Šta, uostalom, većini punoljetnih građana regiona znače pomenuta imena, kada su oni rođeni i odrastali u vrijeme nekog novog, lokalnog fašizma, proizvedenog krajem 80-ih prošlog vijeka, uzgajanog od nekadašnjeg Gazimestana do današnjeg (beogradskog) Svesrpskog sabora! Jer u tom posljednjem balkanskom ratu nije bilo poraženih koji bi, kao Njemci nakon '45, bili denacifikovani. Svako je sljedstveno svojoj veličini, doprinosu i ulozi u najvećoj klanici na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, nastavio da krivi susjeda za zločine i etnička čišćenja, njegujući sopstvene zločince kao nacionalno blago i ponos.

Nije čudo onda što je iz takvog gemišta lokalnacionalsocijalizma, organizovanog kriminala i turbo-folka, ili na temelju politike koju su u istočnoj hemisferi Balkana personifikovali srpski vožd, srpska crkva i Ceca Ražnatović, nikao profil ličnosti kojeg reprezentuje Marko Kovačević. Da nije gradonačelnik Nikšića, bio bi fudbalski huligan. To što je gradonačelnik je tragedija za Nikšić a velika satisfakcija za Kovačevića, njegovu stranku i koalicione partnere. Među kojima su navodno antifašistički PES, Demokrate i Ura.

Kolika je razlika između profašističkog regiona i antifašističke Evrope najbolje svjedoči sam Kovačević. Njega bi Marin le Pen prijavila francuskoj policiji i tužilaštvu kao „petenovca“ i kolaboracionistu, dok bi ga njemački AfD nakon intervjua za prijem u svoju mladež, poslala u neku kliniku za odvikavanje od nacizma. Pošto bi im izložio svoj pogled na prošlost i budućnost sadržan u rečenici - sve što danas radimo i čemu učimo treba da vežemo za nebo! Gdje Kovačevića, Mandića, Kneževića i društvo čekaju pobjednici, hrišćanski ratnici, naši preci, i gubitnici - Turci, naši neprijatelji.

Ali, ne živimo uzalud u vrijeme društvenih mreža, pa se dobar glas daleko čuje, a Markov najdalje. Sve do Ankare i Istanbula. Babo Erdogan je onda, kao da ga gledam, okrenuo brata (po autokratiji) Vučića a ovaj marionetu od Markovog političkog tate Mandića, koji je pomiriteljski naložio najvećem talentu NSD-a i srpskog sveta da revidira stav. Šovinistička farsa Kovačevića je tako ušla u finale novim Markovim govorom u vidu saopštenja u kome je junak iz narodne pjesme sa sranja prešao na oranje. I onda Crnogorci nijesu ispali toliko izmišljeni, ili ne baš isto što i Hercegovci, dok su današnji Turci ispoštovani kao ugledni investitori, ni nalik srednjovjekovnim osvajačima.

I tu bismo stavili tačku, uz zaključak da se radilo o nekom lokalnom, fašističkom ispadu, ili o prestupniku-povratniku, fudbalskom huliganu MK, da čovjek nije gradonačelnik drugog po veličini grada u lijepoj našoj domovini i potpredsjednik ili tako neki važan lik u vrhu vodeće stranke aktuelne vlasti. Ne po broju poslanika već po ideologiji i vrijednostima koje ta vlast baštini i promoviše. Spajić, Mandić i Turčin Marko, ima li razlike. Dakle, najlakše bi bilo reći, ko ga jebe, još jedna svinjarija malog Kovačevića, ali kako kada mu je lider aktuelni šef parlamenta, koji nam prije neki dan prijeti da će naredne godine na frankenštajn saboru u Beogradu biti više srpskih država od sadašnje dvije. Iako čak ni te dvije nijesu države po mnogo čemu, ali da se držimo striktno formalnih razloga - jedna je priznata samo kao entitet a druga ne zna gdje su joj granice! Osim ako nisu u Markovom carstvu nebeskom gdje je sve tako široko i bezgranično da Srbija djeluje kao da je do Tokija.

Suštinski problem nije dakle ispoljeni fašizam, slučaj jugenda MK, čak ni njegov pomiriteljski lider Andrija M., već tolerancija društva na fašizam. Prvo politički lideri, a onda institucije i NVO, jedni zbog koalicionih ugovora i partnera a drugi radi takozvane političke korektnosti, govore o desnici i ekstremizmu umjesto da stvari nazovu pravim imenom - fašizam. Zahvaljujući tom minimiziranju bolesti ona je metastazirala do nivoa da je postalo sasvim prihvatljivo da lider takvog svjetonazora (Mandić) zauzme čelnu poziciju Skupštine, dok se njegov parnjak Knežević sprema za ministartsvo prosvjete. Njihovi ideološki sljedbenici, mali kovačevići, već su na čelu brojnih skupštinskih odbora, lokalni prvaci im vode gradove i skupštine opština, dok su čete partijskog članstva zaposjele direktorska mjesta u školama, bolnicama i državnim preduzećima. Sve u bratstvu sa navodno antifašističkim PES-om, Urom i Demokratama. Fale samo Erdoganovi antifašisti iz Bošnjačke stranke pa da Crna Gora dobije etničku vladu, nacionalnih marioneta, kojima je matica van granica države koju vode i predstavljaju.

Vučiću, Rami i Erdoganu za ovaj opasni eksperiment u Montenegru fali samo decenijski partner i brat Đukanović. Pod čijim je mudrim vođstvom Crna Gora sa koncepta građanske države prevedena na model etničkih torova i zastava.

Raspirujući sa partnerima iz “kavačkog” klana crnogorski nacionalizam, getoizirajući Srbe i ohrabrujući Bošnjake i Albance da maticu vide u Sarajevu i Tirani, Đukanović je uveo Crnu Goru u opasan vrtlog etnocentrizma koji onda proizvodi i ovaj fašizam nekog Marka Kovačevića.

Učinak višedecenijske autokratije je i ovakva Vlada. Na čijem je čelu pogubljeni Milojko Spajić, koji o vrijednostima i građanskom društvu pojma nema, kome su genocid i fašizam stvar kvota i reciprociteta, i kome je jedino stalo kako da zadrži vlast, za cijenu ne pita. Posebno jer može da plati i kriptovalutom.

Tako je tradicionalno ljevičarska i slobodarska Crna Gora ispala region nekakve Hercegovine, crnogorski junaci sa Grahova i Vučjeg dola kopija Mandića i Kneževića iz Sedmog bataljona, a naši sugrađani islamske vjeroispovijesti direktni potomci osmanlijskih osvajača, a time i iskonski neprijatelji. U takvoj Crnoj Gori, udešenoj po svim parametrima srpskog sveta, nalaze se otisci prstiju gotovo svih partija sa ovdašnje političke scene. Zato bi, umjesto prebacivanja ko je kome smjestio fašizam, učinkovitije bilo da se svaka ponaosob pogleda u ogledalo i vidi kuda baš oni vode ovo društvo. Pod jednim, drugim ili trećim izgovorom! A fašizam traži samo jedan odgovor - No pasaran!

Kolumna: Vijesti, Željko Ivanović