Ovog mjeseca ispratili smo još jedne izbore za Evropski parlament. Uvjeren sam i posljednje na kojima birači iz Crne Gore nijesu imali pravo glasa.

Grupa Socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu, koja pripada Partiji evropskih socijalista čiji je član i Demokratska partija socijalista, ostvarila je gotovo identičan rezultat kao i 2019. godine. Osim što ostaje među dvije vodeće snage, bez grupacije S&D ni ovog puta nema većine.

I dok je proteklih dana pretjerano eksponirana priča o padu više stranaka iz različitih grupacija, pri čemu se ispostavilo da desnica baš i nije imala onakav rast kakvim je on prvobitno predstavljan, upravo iz redova socijalista imamo jedan od najznačajnijih ovogodišnjih rezultata. Riječ je o Demokratskoj partiji Italije, koja je, uz vođstvo nove liderke, nakon više uspjeha na regionalnim izborima, prije osam dana doživjela veliki rast i uvjerila da ta država ponovo ima izuzetno jaku snagu lijeve orijentacije.

I prateći sve što se širom Evrope dešavalo ovih dana, neizostavno se postavlja pitanje – gdje je tu Crna Gora?

Moj je odgovor – budemo li odgovorni političari, onda će birači iz Crne Gore odlučivati na evropskim izborima 2029. godine. Građani iz ciklusa u ciklus, uostalom, ponavljaju identičnu poruku – da oni iznad svega žele da budu dio Evropske unije. No, da li svi političari to osluškuju na pravi način? Prema protestnim notama, nedostatku sluha za opozicione ideje i pojedinim novouspostavljenim praksama – odgovor teško da je pozitivan.

Želimo li u EU, istinski a ne deklarativno, promjene će biti nužne – jer, dugo je već jasno ko zaista teži evropskim integracijama, vrijednostima i idejama. Dođe li to tih promjena – doći će i do toga da se glas građana Crne Gore čuje u Evropskom parlamentu za pet godina.

I šta ukoliko se to zaista i dogodi?

Crnu Goru bi u tom slučaju predstavljalo najmanje šest evropskih poslanika. A najviše bi ih imala ona koja je najjača – a to će biti, baš kao i danas, Demokratska partija socijalista. Zajedno sa ostalim lijevim snagama, učinili bismo da Crnu Goru dominantno predstavljaju socijalisti – čime bismo doprinijeli ne samo snazi grupe S&D, već i anuliranju mogućnosti da desničarske, ksenofobne i euroskeptične politike dođu u situaciju da participiraju u evropskoj “vladi”.

Jer, na evropskim izborima nema ad-hoc koalicija, “paf-paf” dogovora, takozvanih “rogova u vreći” – ideološki i programski potpuno suprotstavljenih. I lista koja dobije najviše glasova – imaće i najviše zastupnika, dok će mnogi, koji se na državnim izborima iz ciklusa u ciklus “spašavaju” praveći saveze iz očaja, ostati “ispod crte”.

Zbog svega navedenog, vjerujem da je pravo vrijeme i da pružimo podršku inicijativi civilnog sektora o izradi zakonskog rješenja o izborima za predstavnike Crne Gore u Evropskom parlamentu. Jer, budemo li na visini zadatka, ti su nam izbori mnogo bliži nego što to sada djeluje.