Naslov nije baš originalan, parafraziran je iz jedne stare književno-političke polemike, ali, ako tada nije odgovarao, sad baš dobro pristaje – prvi čovjek Nikšića se našao u velikoj nuždi. Baš povelikoj, a svojoj nuždi.

Eto, opet je Marko ,,Šubara“ Kovačević – postao perjanica šovinizma, zaštitni znak Mandićeve Nove srpske demokratije, negator Crnogorki i Crnogoraca; opet mu se pripisuju prijetnje, mučne prijetnje, svima koji ne misle kao on i ostali Srbi u Crnoj Gori... Potpredsjednik Nove srpske demokratije, prvi čovjek Nikšića, ponovo se iskazao – pravi je čovjek da sprovodi istinsku, šovinističku, ratnohuškačku politiku svoje partije.

Da, idu čovjeku od ruke sve te prijetnje, to pojanje govora mržnje. Prije koju godinu, iako je prvi čovjek slobodarskog Nikšića, kukavički je – valjda saglasan sa prostačkim gestom – oćutao ono ritualno, skaredno, pišanje po spomeniku heroju Ljubu Čupiću. Pa se onda pravio nevješt i prošle godine kad je ono, stojeći pored predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, lakonski namještao srednjim prstom ručni sat – da svi vide baš taj njegov srednji prst i to baš dok se intonirala crnogorska himna...

U prošli četvrtak Kovačević je glumatao junaka i obećao kako će sve one u Crnoj Gori – koji nijesu braća i ne žele da budu braća s njim i ostalim Srbima – baš on i njegova Nova srpska demokratija goniti ,,kao što su Crnogorci nekad Turke gonili“.

Poslije je pokušao da sve relativizuje, da prikaže kako ga, eto i njega bezgrešnog, mediji i opozicija love u greškama. I baš je tada pokazao pravo svoje lice: Marku Kovačeviću samo prijetnje idu od ruke, izvinjenja, opravdanja i ostale isprike, nikako mu ne pašu. Jer, sve na kraju djeluje kao velika, ali obična, primitivna balkanska farsa. Tačnije: šovinistička farsa, crnogorsko izdanje u izvedbi šoviniste-profesionalca i glumca-amatera.

Eto, veli Marko, juče pred tužiocima u Nikšiću, da on, brat Srbin, nije želio nikoga da povrijedi ni da uvrijedi, već je samo ,,kazao da u nekim stvarima moramo slijediti duh naših predaka i, naravno, uvijek biti pomiriteljski nastrojeni prema svima u Crnoj Gori“.

A kakav je ,,duh naših predaka“? I to ,,stručno“ objašnjava Šubara: tvrdi da je bio pomiriteljski nastrojen prema svim ne-Srbima u Crnoj Gori, pa je još obećao da ono klanje, kao nekad Turaka-Osmanlija, može da se desi samo ,,u nekoj krajnjoj nuždi, onda kada više nemamo kud“.

Samo u nuždi i samo kad nemamo kud? Baš je mučna ta krajnja nužda Marka Kovačevića i njegove družine iz partije i Srpske pravoslavne crkve – slavili su crnogorsku ratnu pobjedu uz prijetnje i negiranje crnogorske nacije, i sve to na godišnjicu slavnog crnogorskog boja na Grahovcu. Koja, u stvari, i nije bila godišnjica!

Dobro, jasno je da Šubara ne zna, ili neće da zna, da su se na Grahovcu Crnogorci, a ne Srbi, tukli sa Turcima, braneći svoje pravo, svoju državu. Ne znaju to, ili neće da znaju, i sveštenici Srpske pravoslavne crkve, koji su zajednički učestvovali u organizaciji proslave ,,srpske bitke“. Ne zna to, pokazalo se, ni episkop buenosajreski Kirilo Bojović koji je služio u Crkvi Vaznesenja Gospodnjeg na Grahovcu svetu arhijerejsku liturgiju; o tome pojma nema ni onaj ,,svetac-sveštenik“ Dejana Vukšića, padobranac-pop Mijajlo Backović.

I što još ne znaju? Jednu, lako provjerljivu, istorijsku činjenicu: Bitka na Grahovcu se jeste odigrala prije 166 godina, ali nije bila ni 12, ni 13, ni 14. juna!

Novočetnici iz Nove srpske demokratije i njihovi mentori iz Crkve Srbije u prošli četvrtak su pokazali i dokazali da nema granica njihovog neznanja. Jer, da Kovačević, Mandić i ostali profesionalni Srbi znaju makar i djelić istorije Crne Gore, a da popovi Crkve Srbije zaista poznaju osnove religije koju propovijedaju - ne bi obilježavanje boja na Grahovcu vezivali za Spasovdan, niti bi svetkovali prošlog četvrtka.

Slava Spasovdan, kada se, je li, Hrist ,,vaznio na nebo“, nije crkveni praznik koji ima ,,ukucan“ datum, već se uvijek slavi – 40 dana nakon Uskrsa.

Ali, to Marko Kovačević, Andrija Madić, ali i čelnici Crkve Srbije u Crnoj Gori jednostavno – neće da znaju. Jer se pojavljuje problem: ako je Bitka na Grahovcu bila na Spasovdan 1858. godine, 1. maja po starom, odnosno 13. maja po novom kalendaru, to ne znači da obilježavanje boja na Grahovcu pada na Spasovdan, koji mijenja datum. Ove godine je Spasovdan zaista bio 14. juna, 40 dana nakon Uskrsa, ali to istovremeno nije bio dan kada se desio završni čin boja na Grahovcu!

Što su onda ,,slavili“ Šubara i četnička družina skupa sa popovima Crkve Srbije: vlastite najave klanja Crnogoraca i ostalih ne-Srba u Crnoj Gori!

Izvor:Pobjeda