"Kasnije, kad je primio tu službu, on se revnosno trudio i već kao mladi sveštenik i katiheta, profesor, dao izuzetno značajne i velike plodove. Bio je blage naravi, dobre duše, širokog srca, predusretljiv, divan čovjek u svemu. Zato je blaženopočivši Patrijah Gavrilo želio da mu on bude naslednik na stolici mitropolita crnogorsko-primorskih. Kad je izabran za patrijarha, on je ubrzo predložio Joanikija Lipovca, tada već uglednoga beogradskog profesora katihetu, sveštenika, uglednog duhovnika, za mitropolita crnogorskog. Sigurno je u njemu vidio mnoge osobine, njegovu krotost, poslušnost i vjernost i istrajnost u služenju Gospodu“, rekao je mitropolit Joanikije.

Dodao je da je Sveti Joanikije došao u teška vremena, nešto malo prije početka Drugog svjetskog rata na cetinjski tron.

"Ratni vihor ovdje je uzburkao sve. Okupirana zemlja. Ali, pored te nesrećne okupacije, bila je još jedna nesreća sa mnogo težim posledicama, jer se naš narod, po prvi put u svojoj istoriji tako podijelio, duboko, oštro, što su se međusobno počela braća optuživati i ubijati, što je već u toku rata počelo tako krvoproliće da nijesu prezali ni sveštenike ubijati i bacati ih u jame. Bezbožna komunistička ideologija rušila je sve pred sobom. Sveti Joanikije je patio mnogo zbog te i takve podjele u narodu. Ali, još je više patio što je narod poprilično obezbožio, što su mnogi napustili crkve i svoje krsne slave i zagovarali bezbožnu komunističku ideologiju koja je, ne samo Boga progonila nego i uništavala naše pamćenje i našu istoriju, našu kulturu, misleći da će samouništavanjem i rušenjem napraviti nešto dobro“, rekao je mitropolit crnogorsko-primorski.

Rekao je da ništa dobro, naravno, nijesu mogli uraditi, jer su jedino mogli da se dobro izvješte da zavađaju narod i ubijaju braću.

"Sve je to razdiralo mitropolitovu dušu i on je činio što je mogao – mirio narod, pomagao i jednima i drugima, spasavao živote, hranio sirotinju, tješio tužne i ožalošćene, bio svima i otac i majka koliko je to mogao biti. Ali, iako krotak i smiren i trpeljiv, on se novoj komunističkoj ideologiji usprotivio junački, nijednog sekunda se ne dvoumeći u tom pogledu. Vidio je, naravno, šta će se dogoditi pa je rekao još 1943. godine: ako ta bezbožna ideologija pobijedi, ona će zatvoriti naše crkve i naše svetinje. Istjeraće vjeronauku iz škola, pogaziće pamćenje, ugasiće krsnu svijeću, hramove će razoriti i, što je najgore, narod će upropastiti, obezbožiti i zavaditi, okrenuti ga na put samouništenja. Sve je to on vidio još ranije. A na kraju je postradao od bezbožničke, ali nažalost bratske ruke. Namučili su ga crnogorski komunisti. Željeli su da se njegovim mukama naslade. To je užas šta je taj sveti Božji čovjek pretrpio, ali, ne osuđujući nikoga nego se samo trudeći da ostane čist do kraja i da svoju žrtvu Gospodu Bogu podnese do kraja“, podsjetio je mitropolit Joanikije.

Mitropolit je takođe podsjetio da je Sveti Joanikije, ne samo zvjerski ubijen nego i bačen negdje tako da mu se još ne zna ni groba ni mramora.

"Međutim, njegov spomen sveti blista kao sunce. On blista kao što su zablistali prvi mučenici, prvi svetitelji Hristovi, kao apostoli Hristovi u svoje vrijeme, jer je pošao uskim i tijesnim putem braneći svetu vjeru pravoslavnu i žrtvujući se za nju do poslednjeg atoma svoje snage i života. Zato ga je Gospod proslavio. A i još više i zbog toga što je sve muke narodne, sve žalosti, sve tjeskobe primio na svoju dušu i svoje srce. Svoj narod je nosio na svojoj duši i molio se Bogu za njega do kraja. A na kraju i žrtvu prinio za njega. Njegova žrtva je hristolika“, rekao je mitropolit Joanikije. 

On je takođe podsjetio da se zla ideologija i zlo vrijeme nijesu zaustavili samo na ubistvu mitropolita Joanikija Lipovca nego su progonili sveštenike cijelo vrijeme.

"Svaki sveštenik koji je imao hrabrosti da kaže riječ Božju bio je označen kao neprijatelj države. I ubijani su sveštenici, ne samo u toku rata, od zle komunističke ruke, nego i poslije rata. Mnogi su postradali kao i Sveti Joanikije, poslije završetka rata. I njegov nasljednik je postradao isto tako kao i on. Ne na isti način, ali je podnio muka isto toliko kao i sveti sveštenomučenik Joanikije. Bio je njegov naslednik mitropolit Arsenije oklevetan kao neprijatelj države, optužen, suđen i presuđen nepravedno“, kazao je Joanikije.

Kazao je da je teško i preteško bilo i mitropolitu Danilu Dajkoviću.

"I on je stradao u Crnoj Gori, naročito zbog rušenja lovćenske kapele“ podsjetio je vladika Joanikije.

Mitropolit je ispričao zanimljivu priču o ćerki mitropolita Joanikija Lipovca:

"Bila je ugledni intelektualac ovdje na Cetinju, radila je u prosvjeti. Imala je jednoga sina pomorca. Negdje već pod stare dane u prepisci sa svojim sinom, ona piše sa ljubavlju i toplinom majčinskom: Milo mi je, dragi moj sine, što si bio u Kotoru na službi. Tamo je, svakako, sve drugačije nego na Cetinju. Tamo ne stoje špijuni pred crkvom kao što stoje pred Cetinjskim manastirom i upisuju svakoga ko u manastir uđe da se moli Bogu. Meni je mnogo drago što si bio na Svetoj službi i što si spreman uvijek da kažeš da si unuk svetoga Božijeg ugodnika i oca mojega mitropolita Joanikija. Eto, i to je jedno svjedočanstvo kakva su vremena bila, posebno kako je bilo ovdje na Cetinju, gdje su po tadašnjim svjedočanstvima uglednih i čestitih Cetinjana po dvojica špijuna stalno se smjenjivali. I to je bilo tako i do skoro, ne znam da li je i danas, da pred Cetinjskim manastirom bilježe ko sve ulazi u crkvu Cetinjskog manastira i ko sve pristupa ćivotu Svetoga Petra Cetinjskoga“, rekao je itropolit Joanikije i zaključio da nikakvi pristisci, nikakve prijtnje, nikakva stradanja nijesu mogli iskorijeniti svetu pravoslavnu vjeru.

"Nego što su je više gonili, što je ona više stradala, bila je sve jača. I hvala Bogu, taj plamen svete vjere pravoslavne se razgorio i razbuktao kad je došao blaženopočivši mitropolit Amfilohije“, zaključio je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

Izvor: Mitropolija