Marko Kovačević otjelotvorenje je ideologije zla u njenoj najopasnijoj i najperfidnijoj formi. Marko činjenice procesuira isključivo mitomanskom logikom. Zato je sve što je imanentno nepobitnoj istorijskoj istini Markovom umu nedokučivo. 

Marko govori jezikom mržnje, jer je to jedini jezik koji razumije. Markova svijest zaglavljena je u vremenu bojeva i nikad dobijenih, s istorijskog aspekta davno izgubljenih, bitaka daleko od savremenog svijeta. Zato ne vidi dalje od kosovskog mita i velikosrpskog mulja. 

Spisak Markovih neprijatelja je dugačak. Marko bi se obračunao sa svima koji se, suprotno svetosavskim srednjevjekovnim postulatima protive jednoumlju, sluganstvu i autokratiji. Marko je najobičnija kvislinška kukavica. Izvještačene prijetnje praznom puškom, objektivno gledano, nijesu Markove poruke. Marko prenosi riječi koje njegov partijski predsjednik, politički uzor i novoosviješćeni mirotvorac Andrija Mandić ne smije da izgovori. 

Mlađani neočetnici izgovaraju nabuban i unaprijed pripremljen tekst, bez da o njegovoj sadržini promišljaju. Đe manjka znanja i obrazovanja, a sužena svijest reflektuje se prelivanjem primitivizma, nema prostora ni kapaciteta za kreiranje iole argumentovanog stava. Markov politički fetiš su pokušaji fasciniranja srpskog autokrate, logističara i finansijera njegove partije. Marko se bjesomučno trudi da osigura partijsko napredovanje. San sličan onome koji je sanjao i dosanjao Miloš Vučević, srpski premijer i Vučićev glasnogovornik. 

Ipak, Markov kukavičluk zastiđe je čak i za najradikalnije regionalne fašiste. Markove izlive divljajućeg fašizma treba posmatrati s najdubljim prezirom. Kad „junak“ Marko krene u ratni pohod, on angažuje krvožedna bratstva, jer za obračun s neistomišljenicima svih vjera i nacija face to face nema hrabrosti. Nivo njegovog kukavičluka je za žaljenje. 

Nije lako ponositi se sopstvenim neznanjem, bez kuraži da stanete iza svojih riječi i priznate ko ste zapravo.

Otužno je gledati neobrazovane i polupismene primjere ljudske vrste, bez zere ljudskog u sebi. Takvi se ne snalaze ni u dodijeljenoj kvislinškoj ulozi, vještački glumatajući heroje i branitelje nečega što ne pripada ni njima ni njihovim vođama. 

Za Marka je kontekst misaona imenica, pojam bez značenja, odbrambeni termin. Šta zna Marko o crnogorskim bitkama za slobodu, odnosu prema vjeri, toleranciji i suživotu, Njegošu i Alipaši... Baš ništa, kao ni ostatak avgustovske oslobodilačke garniture – manipulatora religijskim osjećanjima. 

Znaju zdravomisleći pojedinci da polemika i debatovanje s neznavenim Markom nema nikakvog smisla. Markova galama odjekuje glasno, ne zbog snage i jačine, već zbog ekstremističkog taloga koji izbacuje na površinu. 

No, veći problem su oni koji nas, na čelu s predsjednikom države i premijerom ubjeđuju da će se fašista izvinjenjem i objašnjenjem preobraziti u civilizovano čeljade. Slatkorječivo besjede o budućnosti, dok đe stignu koaliraju s fašistima. 

Zato valja postaviti par pitanja vlasti na svim nivoima. 

Uri - hoćete li glasati za razrješenje fašiste i makar na lokalnom nivou napraviti otklon od sluganstva ratnohuškačkoj politici? 

Demokratama – hoćete li podržati razrješenje Kovačevića ili ćete se ponovo ćutološki praviti da ne znate ni đe ste bili, ni čemu ste aplaudirali? 

PES-u – hoćete li raskinuti sve lokalne koalicije s fašistima i otići korak dalje od relativizatorskih partijskih saopštenja? 

Premijeru – hoćete li izaći iz koalicionog aranžmana sa NSD i DNP, makar to značilo i kraj Vaše Vlade, koju manjinski podržava i Kovačević, poslanik i „daroviti političar“, „ponajbolji“ predstavnik Vaših koalicionih partnera? 

Odgovor je lako naslutiti – vjerovatnije je da nećete i da ćete ostati potčinjeni Vučiću i Mandiću, ali bi bilo u najmanju ruku politički korektno da nas jednom iznenadite i pokažete trunku principijelnosti. 

Ako vam krajnji domet ostanu oštre osude, onda je vaša normalizacija i legitimizacija fašisoidne ujdurme i ratne propagande štetnija od Markovog fašizma. 

Izvjesnije je, ipak, da ćete čuvajući Andriju i Marka, nastaviti da čuvate sopstvena leđa, ne mareći za najave međunacionalnih, a možda i jednonacionalnih sukoba i moguće prelivanje protestnih nota s regionalnog na međunarodni level. To, gospodo, znači da biste u strahu od velikosrpske odmazde netremice gledali pretvaranje ratnih pokliča u balkansko krvoproliće čiji epilog znamo - etnička čišćenja, masovne grobnice i raseljavanja. Čak i Risto koji vas je u manastiru delegirao za ulazak u apostolsku većinu stidio bi se vas takvih, sluganski pokornih. 

Pitanje i Bošnjačkoj stranci - jeste li spremni da uđete u Vladu s fašističkom družinom i prodate sopstvene birače, kojima fašisti neprestano prijete genocidima i iseljavanjem iz Crne Gore? Jesu li funkcije važnije od međuvjerskog i međunacionalnog sklada? 

Na kraju, pitanje za tužilaštvo - hoćete li procesuirati fašistu ili ćete mu oprostiti prijetnje ratom, zbog političkog miga i kumovsko-porodičnih funkcija po dubini, kao što ste mu oprostili negiranje genocida, „namještanje sata” i šovinističko vrijeđanje Oskara Hutera? 

Ako i dalje vjerujemo u čuda, nadajmo se čudima. I zapamtimo - sa Markom i sličnima znamo na čemu smo. Stvarnu opasnost predstavljaju pokrovitelji, tvorci i akteri ovovremenih presabiranja u čije ime prijete i oni koji bi u savezništvu sa fašistima da kroje našu budućnost, pod krinkom pomirenja, koje razara državu i društvo. 

Nevena KovačevićAutor

Izvor Analitika