Zato što je Crnu Goru na gotovo sve teme odavno preplavio narativ zvanične Srbije.

Zato što je mnogo kanala kojima se, što bi pravnici rekli „u produženim trajanju“, građanima Crne Gore nažalost serviraju stav i „argumenti“ zvaničnog Beograda.

Zato što je u knjigama istorije za „crnogorske“ osnovne i srednje škole prošlost Hrvatske ili BiH predstavljena sa po nekoliko rečenica, a oficijelna prošlost Srbije sa po nekoliko stranica. O Kosovu i Albaniji da ne govorimo.

Zato što vlasnici većine televizija sa nacionalnom pokrivenošću Crne Gore stoluju u Srbiji.

Zato što s „crnogorskih“ radio-stanica uglavnom trešti turbo folk.

Zato što se Crnom Gorom širi i šepuri Crkva Srbije.

Zato što se nedopustivo mnogo crnogorskih političara bezrazložno odnosilo i odnosi, i u godinama nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, prema politici Srbije i kolegama iz Srbije s kompleksom inferiornosti.

Zato što se svako malo sramotimo prema Bosni i Hercegovini.

Zato što prečesto „zaboravljamo“ da pozovemo ambasadora Republike Kosovo na prijeme.

Zato što nam je Vlada u Karađorđevoj. Ne samo fizički.

Zato što su kineski građevinari jug Hrvatske spojili Pelješkim mostom s Evropom, a Crnu Goru auto-putem spajaju sa Srbijom.

Zato što nam je mentalni sklop takav da smo i auto-put nazvali po Baru gdje počinje, i nekom selu u Srbiji, čije dostizanje je valjda najuzvišeniji cilj.

Zato što je Srbija/Rusija dosljedna u destruktivnosti, dok su nam zapadni „saveznici“ nedosljedni u podršci.

Zato što smo makar nakon vijeka sklopili mir s Japanom, a od mojkovačkog samožrtvovanja i stokholmskog sindroma se izliječili nikad nijesmo.

Šta je „Srpskom svetu“ Jasenovac danas?

Zato što je „Srpskom svetu“ potreban jasenovački mit. A zašto je potreban objasnio je savršeno u Zagrebu januara 2001. Goran Svilanović, ministar vanjskih poslova tzv. sr Jugoslavije prilikom prve posjete nekog zvaničnika te države Hrvatskoj: „U sećanjima Srba su Jasenovac i neka druga mesta i to je ono sto ih je učinilo manje ljudima nego što je trebalo, i to je ono što ih je navelo na zločine“ (Danas, 17.01.2001.) Dakle, političar građanske provenijencije, tada predsjednik Građanskog saveza Srbije, „objašnjava“ da su zločini koje su Karadžićeve, Martićeve i Mladićeve i ostale vojne i paravojne srpske snage počinile u Hrvatskoj i BiH makar donekle opravdani.

Zato što se ne treba čuditi što je Svilanović prihvatio vladajući narativ o Jasenovcu. Jer, kad god su se i jači karaktera od njega usudili da se suprotstave vladajućoj mitomaniji, bivali su propušteni kroz toplog zeca bez obzira na rang, zvanje, ili dužnost koju su obavljali. Tako je episkop Pakračko-slavonski Crkve Srbije Jovan Ćulibrk na tribini Srpskog privrednog društva „Privrednik“ u Zagrebu 2019. kazao da je u Srbiji i Republici Srpskoj u toku „masivan s naše strane“ te da se sada licitira sa čak 1.400.000 žrtava. „I nauka, struka ćuti, kao što su ćutali i u drugoj polovini 80-ih, kada su pisci, pjesnici, Duga, otvarali ključne problema na području bivše Jugoslavije, a Branko Petranović, veliki korifej, piše pohvalnu kritiku knjige onoga nesretnog Bulajića o Gradini, gdje je ovaj ustanovio da je bilo 1.100.000 žrtava Jasenovca. Znači, postavlja se pitanje ozbiljno etike u struci istoričara. Imamo državni projekat revizije u Srbiji, nemojmo se zavaravati, i struka se ponaša kao da se to dešava u nekoj drugoj državi…“, rekao je tada Jovan Ćulibrk. Crkva mu je najprije zabranila javne nastupe, da bi ga onda godinama, kao i jednog srpskog akademika koje se usudio da protivrječi zvaničnom stavu, isticala kao negativan primjer. Vokabular saopštenja SPC iz 2023. na ovu temu u kojem je Federacija BiH „takozvana“, Crnogorci su Antisrbi, neistomišljenici u samoj Srbiji su „trabanti“, a svi zajedno su „tutti quanti“.

Kako Hrvatska tretira Jasenovac

Zato što nažalost malo ko u Crnoj Gori zna kako se Hrvatska odnosi prema Jasenovcu – a odnosi se tako da iz godine u godinu, sada već i iz decenije u deceniju, u Jasenovcu žrtvama odaju počast hrvatski državni vrh i najviši crkveni velikodostojnici. Nije to od prije neku godinu, ni od prije desetak otkako je Hrvatska u EU. Poštu je u Jasenovcu odao još 1996. hrvatski premijer Zlatko Mateša, da bi to nastavili svi predsjednici i premijeri. Hrvatska je dosljedna u tome da ne želi da ima ništa sa marionetskom fašističkom državom koja je postojala za vrijeme II svjetskog rata i da odbacuje svaki oblik istorijskog revizionizma. Nasljeđe antifašističke borbe Hrvatska je ugradila u Ustav. Ni Katolička crkva nije ostala po strani. Predstavnici Crkve su među onima koji su odaju poštu žrtvama Jasenovca. Jedan od najznačajnijih događaja svakako je bio hodočašće osamdesetak sveštenika na čelu s Požeškim biskupom Anunom Škvorčevićem 12. marta 2007. prilikom kojeg su posjetili i Memorijalni centar Jasenovac.

Zato što je Saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava odlučila još 13. marta 1998. da odbaci „političku odluku (predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana) da se posmrtni ostaci svih žrtava II. svjetskog rata iz masovnih grobišta dostojno pokopaju na području Jasenovca“ odnosno odlučila da se Memorijalno područje Jasenovac neće preuređivati već će zadržati izvorni status.

Zato što je morao hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman da nam objasni nedavno usred Crne Gore ono što bi trebalo da nam je jasno samima: da ćemo za Evropu biti zreli onda kada se prema žrtvama Božićnog ustanka budemo odnosili onako kako dolikuje, a ja bih dodao kako se Hrvatska odnosi i prema svojim velikanima i prema žrtvama Jasenovca – ozbiljno, odgovorno, dostojanstveno, s pijetetom, bez dnevne politike, patetike, licitiranja brojkama i jeftinog populizma.

Piše: Srđan Kusovac

Izvor: Standard

I