Dva grada, Prijedor i Bratunac, odabrani su kao poprišta na kojima su te konvencije bezumno i surovo prekršene. Upoznavanje sa zločinima u Bosni i Hercegovini koje su rukovodstvo, vojska i policija tadašnje takozvane Republike Srpske, paradržavne tvorevine, po nalogu režima u Beogradu i uz aktivno učešće JNA, pod vođstvom Slobodana Miloševića, planirale i provele, bio je najilustrativniji i geografski najbliži primjer za kadete da se upoznaju sa tim kako kršenje međunarodnog humanitarnog prava izgleda u praksi. Inače, humanitarno pravo je dio curriculuma svake vojne i policijske akademije u liberalnim državama pa i one u Srbiji. A kako Srbija kao regionalni lider radi na prevenciji sukoba u regionu, njen predsjednik Aleksandar Vučić i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Dino Konaković pokrenuli su ovu inicijativu koja je rezultat njihovih dugih razgovora o tome kako započeti proces tranzicione pravde, odnosno suočavanja sa prošlošću.
INICIJATIVA VUČIĆA I KONAKOVIĆA
Vučić i Konaković su tokom svojih susreta odlučili da zbog ratne simbolike izaberu dva grada koja su poznata po ratnim i zločinima protiv čovječnosti počinjenim u agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1995. Zapravo, predsjednik Vučić je inisistirao da se tokom ove posjete kadeti upoznaju sa zločinima iz 1992. godinu s obzirom da je UN rezolucija o genocidu u Srebrenici stavila fokus na genocid počinjen u i oko Srebrenice, godine 1995. Vučić je smatrao da je stoga od izuzetne važnosti da se buduća vojna lica upoznaju sa činjenicom da je proces genocida u Bosni i Hercegovini, počinjen od strane Vojske Republike Srpske uz svesrdnu pomoć Srbije i JNA, zapravo počeo 1992. godine i kulminirao genocidom u Srebrenici, kada je ubijeno preko 8000 Bošnjaka.
Kadeti su, dakle, prvo posjetili Prijedor. U tamošnjem Domu kulture oni i njihovi profesori sreli su se sa lokalnim aktivistima i roditeljima ubijene djece Prijedora. Naučili su da je u toku 1992. u vojnim akcijama usmjerenim protiv civila ubijeno 4093 Bošnjaka te 182 Hrvata. Saznali su, navodno tek tad, da su u Prijedoru 1992. godine srpske snage ubile 102 djece. I o mreži logora su saznali: o Omarskoj, Keratermu i Trnopolju.
Da bi im dočarali na koji način je funkcionirao sistem logora za Bošnjake i Hrvate u Prijedoru, lokalni aktivisti su im pročitali odlomak iz knjige Petera Maassa „Ljubi bližnjeg svog“. Razmišljali su aktivisti da li da kao referencu izaberu nekog stranog ili domaćeg autora koji je o tome pisao, pa na koncu izabrali da to bude Peter Maass, američki novinar koji je zajedno sa grupom zapadnih novinara u ljeto 1992. uspio ući u koncentracione logore oko Prijedora. Maass je u svojoj knjizi “Ljubi bližnjeg svog” logor Omarska opisao kao “prljaviji” i možda brutalniji od samog Aušvica. Prema Maassu:
“Nije bilo poniženja koje se da zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima nije dešavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno stajali u redu. Ono što se dešavalo u Omarskoj je bilo prljavije i gadnije. Broj umrlih nije nikad dosegao nacističke nivoe, ali okrutnost je bila uporediva ili, u nekim slučajevima, superiorna, ako mogu upotrijebiti tu riječ. Nacisti su htjeli da ubiju što je moguće više Jevreja a da to učine što je brže moguće. Srbi su, međutim, htjeli ispitivati svoje zatvorenike Bošnjake, sadistički uživajući tako što su ih na najokrutnije načine mučili a potom ih ubijali onim što bi im se našlo pri ruci, možda puškom, nožem ili makazama, ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im decenije da ubiju šest miliona Jevreja.”
Nakon čitanja odlomaka iz Maassove knjige, prisutnima su se obratili roditelji ubijene djece u Prijedoru. U Sali Doma kulture, na događaju kojem su pored kadeta prisustvovali i službenici gradske administracije, vladala je mukla tišina koju je povremeno paralo tiho jecanje kadeta. Hrabriji su skrivali suze, ali su držali pognute glave. Nisu imali pitanja. Samo je jedan od njih, u ime ostalih iz grupe, tražio da, mimo protokola posjete i spomenik ubijenoj djeci Prijedora. Kadeti su skrušeno zamolili da u obližnoj cvjećari kupe bukete za stradale. Kada im je rečeno da u Prijedoru ne postoji spomenik ubijenoj djeci, odlučili su, u znak protesta prema gradskoj administraciji, koja već tri decenije odbija dati dozvolu za izgradnju spomenika, otići do centra grada i napraviti cvjetnu instalaciju u obliku kruga. Da bi pojačali dojam skinuli su svoje kadetsko-vojničke kape i nijemo ih spustili u sredinu cvjetnog kruga. Nakon ovog performansa bilo je jasno da kadeti ipak znaju za Dan bijelih traka koji se održava svakog 31. maja, kao i da su znali da civilni sektor u Prijedoru i roditelji ubijene djece, baš takvom instalacijom podsjećaju na nepostojanje spomenika ubijenoj djeci ovog grada, ali i drugim žrtvama i građanima nesrpske nacionalnosti koji su 1992. morali sebe, svoje kuće i stanove označiti bijelim zastavama da bih ih srpske snage pri hapšenju lakše identificirale, hapsile, otpremile u logore, ubijale, silovale i mučile. Dakle, inicijalno pitanje o posjeti spomeniku koje su kadeti uputili organizatorima, zapravo je bila unaprijed smišljena gesta sa ciljem da postide gradsku administraciju. Dobro obaviješteni izvori novinarima su kasnije rekli da su profesori i kadeti ovo uradili u konsultaciji sa predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem. Bila je to direktna Vučićeva poruka predsjedniku entiteta Republika Srpska, Miloradu Dodiku i gradskoj upravi u Prijedoru, da je krajnje vrijeme da se u tom gradu napravi spomenik djeci koju su mučki ubile srpske snage. Isti izvori tvrde da je gradska uprava, odmah nakon što je autobus s kadetima i njihovim profesorima napustio Prijedor i uputio se prema Bratuncu, održala sastanak sa roditeljima ubijene djece te da je odlučeno da će spomenik biti izgrađen u roku od mjesec dana. I da će biti postavljen u samom centru Prijedora. Zamislite: stupili su i u kontakt i sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i pozvali ga na otkrivanje spomenika. Poziv je, kažu, obradovao Vućića koji je obećao da će neizostavno doći.
Ali... vratimo se tome šta se dešavalo kad su kadeti stavili kape u centar cvjetnog kruga. Dugo su stajali u tišini, pognutih glava. Potom su se odmakli, lagano koračajući unazad, da bi na taj način odali poštovanje ubijenoj djeci. Najmlađe pogubljeno dijete imalo je samo tri mjeseca. Kadeti su potom bez kapa - jer kape su ostale u cvjetnom krugu - prošli glavnom gradskom ulicom u Prijedoru, dakako u tišini. Ljudi na ulici su ih nijemo posmatrali. Organizatori ove posjete, iako je to bilo planirano, odlučili su da otkažu obilazak mjesta gdje su se nalazili prijedorski koncentracioni logori - Omarska, Trnopolje i Keraterm. I Kozarac. Da, i obilazak Kozarca je bio planiran u okviru ove posjete. Tamo je srpska vojska i policija u samo dva dana, maja 1992. godine, mučki ubila 800 stanovnika.
„Bilo bi to previše psihički zahtjevno za njih“, objasnio je jedan od profesora koji su predvodili kadete. „Uz to, citat iz knjige Petera Maassa ih je dotukao. Neke od njih sam čuo da se žele ispisati sa akademije. Ipak to suočavanje ne bi trebalo biti tako nasilno. Osim toga, čeka nas još Bratunac. Obećali smo, no ne znam kako ćemo još i to….“ Pričao je to profesor rastreseno, više za sebe, u bradu, ali ipak dovoljno glasno da su ga mogli čuti, a i snimiti novinari koji su stajali u njegovoj blizini.
U POSJETI BRATUNCU
Nakon Prijedora, kadeti su posjetili Bratunac. Gdje su saznali da su u tom mjestu srpske snage, samo tokom 1992, ubile više od 1000 Bošnjaka. Samo zbog toga što su bili Bošnjaci. I sa Haškim presudama su se upoznali. Saznali su, recimo, da su sredinom maja 1992, vojnici Novosadskog korpusa JNA ušli u selo Vitkoviće, odakle su mještane autobusima odvezli na fudbalsko igralište u Bratuncu i kasnije poslali u općinu Vlasenica, u kojoj su bili zatočeni pod stražom drugih naoružanih pripadnika srpskih paravojnih jedinica (para. 317, presuda Krajišnik, str. 119-120), (para. 731-732. presuda Karadžić, tom I, str. 285-286). Također su saznali da je više stotina muškaraca iz bratunačkih sela bilo zatočeno u školi “Vuk Karadžić”, gdje su bili teško zlostavljani i više puta pretučeni, dok su naoružano lokalno srpsko stanovništvo i pripadnici paravojnih grupa ubili više desetina zatočenika, najmanje njih 50 (para.315, Krajišnik, str. 119), (para 780. Karadžić, tom I, str. 303). Saznali su kadeti i to da su zatočenike brutalno premlaćivali, između ostalog željeznim cijevima, drvenim štapovima i kundacima pušaka. Neki od njih su izbodeni nožem (para 780. Karadžić, tom I, str. 303).
Kad je na dnevni red došlo silovanje Bošnjakinja od strane srpskih snaga na području Bratunca, kadeti više nisu mogli slušati. Rekli su da im je to previše psihički zahtjevno i zahtijevali da se terenska posjeta Bratuncu prekine.
Organizatori su im udovoljili, jer su primijetili njihovu iscrpljenost. Ali su procijenili da su kadeti dobili dovoljno informacija da shvate koliko je zla velikosrpska ideologija (od koje se moderna Srbija pod vođstvom Aleksandra Vučića nedavno počela distancirati) nanijela Bosni i Hercegovini. Shvatili su gdje ih može odvesti nepoštivanje Ženevskih i Haških konvencija. Razumjeli su da ih slijepa poslušnost komandantima koji naređuju ratne zločine, kao i zločine protiv čovječnosti te genocid, ne oslobađa odgovornosti. Ne samo etičke, nego ni pravne.
P.S. Prilikom posjete Bratuncu jedan od kadeta se onesvijestio. Rastrešeni profesor, koji je i dalje mrmljao sebi u bradu zaključio je da će, kada u posjeti stratištima bude predvodio sljedeću grupu kadeta, tražiti da ih prati tarapeut koji će pri sebi imati dovoljno sedativa te da će im, kad primijeti psihičku rastresenost kadeta, moći hitno doturiti xanax, koji brzo djeluje, posebno kad se pregrize i istopi u ustima. „Ovo je previše stresno“, profesor je mrmljao. Prisutni bosanskohercegovački novinari koji godinama pišu o mjestima stradanja i koji su već razvili psihološke mehanizme kako da se nose sa užasima ratnih zločina i genocida u čudu su posmatrali i dezorijentiranog profesora i kadete. Srećom, mladi kadet koji se od šoka onesvijestio brzo se pridigao, nakon što su ga zalili vodom, te nije bilo potrebe zvati Hitnu pomoć.
Ovo nije satirični tekst. Ovo je, kako to u ekspertskim krugovima popularno nazivaju, potencijalni scenarij za Table Top Exercise (Stolna vježba). To je metoda obuke koja se temelji na zamišljenom scenariju i često ima oblik interaktivne rasprave. TTX-ovi pružaju priliku sudionicima obuke da primijene novostečena znanja i vještine uključivanjem u izmišljenu situaciju (koja se naziva TTX scenarij ili scena) koja je približna stvarnom životu. Osim što ovaj scenarij nije ni približan stvarnom životu. Da Srbija zaista stremi Evropskoj Uniji, da je stvarni partner Sjedinjenih Američkih Država i da je Srbija država koja drži do liberalnih vrijednosti i međunarodnog prava (i naravno, da priznaje Haške presude) ovakav ili sličan TTX eksperti za tranzicionu pravdu Srbije i Bosne i Hercegovine mogli bi interaktivno razrađivati u cilju pripreme “terena” za stvarni život. Za smislenu tranzicionu pravdu. I za smislenu posjetu Bosni i Hercegovini vojnih kadeta iz Srbije. Tako da bi prijedlog ovog TTX-a mogao recimo, biti i osnova za „concept note“ (konceptni prijedlog) za projekat koji bi, moguće, dvije organizacije civilnog društva koje se bave tranzicionom pravdom, jedna iz Srbije a jedna iz Bosne i Hercegovine, recimo, mogle predložiti Aleksandru Vučiću, Dini Konakoviću i zašto ne, Visokom predstavniku Christianu Schmidtu. Bio bi to projekat koji bi dao smisao procesu pomirenja u regionu i koji bi, s obzirom na ključnu odgovornost Srbije u ratovima devedesetih, trebala voditi i započeti upravo Srbija, uz svesrdnu pomoć zapadne međunarodne zajednice.
S obzirom na to da je Christian Schmidt tumač Dejtonskog sporazuma i superiorni autoritet u Bosni i Hercegovini, bilo bi prirodno da on bude pokrovitelj ovog proces pomirenja. Ima li boljeg načina da se kadete u Srbiji upozori da pred nekim međunarodnim ili regionalnim ili lokalnim sudom za ratne zločine, kad bi do rata došlo i nakon što bi rat prošao, argument „slušali smo naredbe“ ne bi mogao biti alibi. I da bi ih, ako bi taj argument koristili, lako mogla dočekati zatvorska sudbina Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i mnogih, mnogih drugih.
Piše: Edina Bećirević
Izvor:AntenaM
Komentari