Čonjagić je u Srebrenici bio sa članicama udruženja Žene u crnom, koje već godinama odaju počast žrtvama rata u Bosni i Hercegovini, a svaku godišnjicu genocida također obilježe na adekvatan način.

Kako Čonjagić piše za Danas, nakon prelaska granice su se "osjećanja samo miješala".

"Tuga je samo gradirala. Od osvješćivanja da ideš u mjesto na kom su pobijeni toliki nedužni ljudi buktalo je postepeno dok nismo stigli. Vrhunac tuge se osjetio tamo", piše Čonjagić.

Dalje je u tekstu objasnio kako su on i članice udruženja Žene u crnom dočekane u Srebrenici.

"Prva stanica nakon proboja kroz nepreglednu kolonu vozila bilo je Udruženje Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa, gdje su nas ugostili, prije ulaska u kompleks. Tu su se u fuziji spojila sva osjećanja – tuga, posramljenost, ništavnost, sramota, poniženje. I to upravo zbog svih tih ljudi tu. Na trenutak ih je obradovao, izvukao osmijeh, naš prilazak, zagrljaj i poljubac u obraz. One nisu osuđivale ljude iz Beograda već su ih ugostile. To je bila, makar moja, prva spoznaja sa nečim o čemu se u Srbiji samo šuplje priča - oprostom. Nisu nas osuđivale, nisu nas mrzile. Cijenile su naš dolazak. Za razliku od vlasti moje zemlje, one nas nisu nazivale genocidnim", opisuje on.

Čonjagić je i kritikovao političare koji su se, prema njegovim riječima, "pozerski nakačili da daju izjave i koriste događaj u svrhu samopromocije i populizma", što je nazvao jako ružnim.

Dalje se osvrnuo na stanje u opoziciji u Srbiji, glede pitanja genocida u Srebrenici.

"Genocid u Srebrenici i Rezolucija donesena u Ujedinjenim nacijama kojom se predviđa da se 11. juli obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na srebreničke žrtve, u isti koš strpala je poziciju i opoziciju u Srbiji. Ni jedni ni drugi nisu se pojavili u Srebrenici i pružili podršku u patnji, postali sapatnici, sa majkama (osim ŽUC, Aleksandra Olenika i ministra Usame Zukorlića). Koliko god odvratno bilo što srpske vlasti koriste Rezoluciju da ubijede srpski narod da Zapad i Bošnjaci žele Srbe da proglase za genocidan narod (što ne postoji niti iko želi da uradi), a sve zarad dobijanja glasova, tako se i opozicija Srbije kukavički nije oglašavala o Srebrenici - možda jer imaju isti stav kao pozicija da negiraju genocid ili da ne bi izgubili glasače - što uostalom nije ni bitno. Svako ko se nije pojavio 11. jula u Srebrenici saučesnik je genocida. Iz toga se izvukao zaključak da Srbi i jesu genocidan narod – ne zato što im to neko nameće, već zato što oni to silno žele. Pa neka im, nek budu", stava je novinar Danasa.

Za kraj je izdvojio situaciju na samom odlasku, kada su grupu iz Beograda zadržali njihovi domaćini.

"Po povratku u Udruženje, sačekao nas je isti prizor kao i pri dolasku - nasmijani ljudi koji nas tjeraju da jedemo pite, punjene paprike, kolače i da pijemo kafu. Ubjeđivanje Staše Zajović da moramo da krenemo kako bismo se u dogledno vrijeme vratili za Beograd sa Munirom Subašić nije imalo nikakvog efekta. Munira je bila jasna - 'morate da jedete'. I dok su se njih dvije prijateljski ubjeđivale, tanjiri i sve je već bilo ispred nas. A kada smo stvarno krenuli za Beograd bili smo zadržani radi fotografisanja. Zajednička fotka (ne pozerska kao u političara) bila je simbol svega i svačega - od toga da one cijene dolazak dobrih ljudi iz Srbije, da je njihova ruka, kako mi je rekao Murat Tahirović, uvijek ispružena, do toga da su svi dobri ljudi, i oni koji su činili zločine pa se pokajali, uvijek kod njih dobrodošli", zaključuje svoj tekst Marko Čonjagić.