Vesthajmer je umrla u petak u svom domu u Njujorku, okružena porodicom, rekao je njen publicista i prijatelj Pjer Lehu.

Vesthajmer nikad nije preporučivala rizično seksualno ponašanje, već je podsticala na otvoren dijalog o prethodno "zabranjenim" pitanjima koja su uticala na njenu milionsku publiku u SAD i širom svijeta. Njena jedina tema koja se ponavlja bila je da se nema čega stidjeti.

"Još se držim staromodnih vrijednosti i pomalo sam četvrtastog uma", rekla je učenicima srednje škole Mičigen Siti 2002. "Seks je privatna vještina i privatna stvar. Ali ipak, to je tema o kojoj moramo razgovarati", podvukla je ona.

Njen piskavi glas s njemačkim naglaskom, zajedno sa njenom visinom od metar i 39 santimetara, činili su je malo vjerovatnim, ali veoma upadljivim odgovorom na potrebu "seksualne pismenosti". Kontradikcija njenog izgleda i tema o kojima je pričala bila je jedan od ključeva njenog uspjeha.

Ali, njeno opsežno znanje i školovanje, zajedno s njenim humorističnim, srdaćnim manirom kojim nikoga ne osuđuje, katapultirali su njen lokalni radio program "Seksualno govoreći" u žižu SAD početkom 1980-ih. Imala je otvoren pristup, ne ocjenjujući ono što dvije odrasle osobe rade u privatnosti svog doma.

"Reci mu da nećeš inicirati seks", rekla je zabrinutoj telefonskoj sagovornici u junu 1982, a drugoj: "Reci mu da je dr Vesthajmer rekla da neće umrijeti bez seksa nedjelju dana".

Njen uspjeh na radiju otvorio je nova vrata, a 1983. napisala je prvu od više od 40 knjiga: "Vodič dr Rut za dobar seks", demistifikujući seks racionalnošću i humorom. Nastala je čak i društvena igra "Dr Ruth's Game of Good Sex".

Ubrzo je postala redovna gošća u kasnim noćnim televizijskim emisijama, izašavši na nacionalnu scenu SAD. Njen uspon se poklopio s ranim danima epidemije side, kada je iskren seksualni razgovor postao neophodan.

"Kada bismo mogli da pokrenemo razgovor o seksualnoj aktivnosti na način na koji govorimo o hrani, a da to ne izaziva poimanje da nešto nije u redu s tim, nastavili bismo korak dalje. To moramo da uradimo, ali s dobrim ukusom", rekla je Džoniju Karsonu 1982.

Ona je normalizovala upotrebu riječi "penis" i "vagina" na radiju i televiziji, uz pomoć svog jevrejskog naglaska govoreći kao svačija baka, za koji je "Volstrit džurnal" jednom rekao da je "ukrštanje Henrija Kisindžera i Mini Maus".

Magazin "Pipl" ju je uvrstio na svoju listu "Najintrigantnijih ljudi vijeka". Čak je stigla i u pjesmu Šanije Tven: "Ne, ne treba mi dokaz da mi pokaže istinu/Čak ni dr Rut neće da mi kaže kako se osjećam".

Vestheimer je branila pravo na abortus, preporučivala starijim ljudima seks poslije dobrog sna i bila je otvorena zagovornica upotrebe kondoma. Vjerovala je u monogamiju.

Osamdesetih godina prošlog vijeka zalagala se za gej muškarce na vrhuncu epidemije AIDS-a i glasno govorila u prilog LGBTQ zajednice. Rekla je da je branila ljude koje neki ekstremno desničarski hrišćani smatraju "podljudima" jer se ona zagala za njih s prošlošću koju je imala.

Rođena kao Karola Rut Zajgel u Frankfurtu, Njemačka, 1928. godine, bila je jedino dijete. Sa 10 godina, roditelji su je poslali u Švajcarsku da pobjegne od "Kristalne noći" - nacističkog pogroma 1938. koji je poslužio kao prethodnica Holokausta. Nikada više nije videla svoje roditelje. Vesthajmer je vjerovala da su ubijeni u gasnim komorama u Aušvicu.

Sa 16 godina preselila se u Palestinu i pridružila se Hagani, podzemnom pokretu za nezavisnost Izraela. Bila je obučena za snajperistkinju, iako je rekla da nikada nije pucala ni u koga.

Teško je ranjena u noge kada je u Izraelu bomba eksplodirala u njenoj spavaonici, ubivši mnoge njene drugarice. Rekla je da je samo uz rad sjajnog hirurga uspjela da ponovo hoda i skija.

Udala se za svog prvog muža, izraelskog vojnika, 1950. godine, a preselili su se u Pariz dok se ona školovala. Iako nije završio srednju školu, Vesthajmer je primljena na Sorbonu da studira psihologiju poslije položenog prijemnog ispita.

Brak je okončan 1955. godine. Sljedeće godine, Vesthajmer je otišla u Njujork sa svojim novim partnerom, Francuzom koji je postao njen drugi muž i otac njene ćerke Mirijam.

Godine 1961, poslije drugog razvoda, konačno je upoznala svog životnog partnera: Manfreda Vestajmera, kolegu izbjeglicu iz nacističke Njemačke. Vjenčali su se i dobili sina Džoela. Ostali su u braku 36 godina, sve dok "Fred" - kako ga je nazvala, nije umro od srčane insuficijencije 1997.

Pošto je doktorirala obrazovanje na Univerzitetu Kolumbija, nastavila je da predaje na Koledžu Leman u Bronksu. Dok je bila tamo, razvila je specijalnost - podučavanje profesora kako da predaju seksualno obrazovanje. To će na kraju postati srž njenog nastavnog plana i programa.

"Ubrzo sam shvatila da, iako znam dovoljno o ​​obrazovanju, nisam znala dovoljno o ​​seksu", napisala je u autobiografiji 1987. i odlučila da pohađa časove sa renomiranom terapeutkinjom seksa, dr Helen Singer Kaplan.

Tako je otkrila svoj poziv. Ubrzo je, kako je jednom rekla u svom uobičajeno jednostavnom komentaru kojeg svako može razumjeti, davala seksualne savjete "kao recept za dobru pileću supu".

"Došla sam iz ortodoksnog jevrejskog doma, a seks mi Jevreji nikada nismo smatrali grijehom", rekla je ona za Gardijan 2019.

Godine 1984. njen radio program je dobio nacionalni značaj u SAD. Godinu dana kasnije, debitovala je u svom televizijskom programu "The Dr. Ruth Show" koji je osvojio nagradu "Ace" za izvrsnost u kablovskoj televiziji.

Pisala je kolumnu prenošenu u nacionalnim medijima SAD sa savjetima i kasnije bila u nizu video snimaka koje je producirao "Plejboj", propovijedajući vrline otvorenog govora o seksu i dobrog seksa.

Njen uspon bio je vrijedan pažnje za kulturu tog vremena, u kojoj je administracija tadašnjeg predsjednika Ronalda Regana bila neprijateljski nastrojena prema Planiranom roditeljstvu i usklađena sa prokonzervativnim glasovima.

Filis Šlafli, uporna antifeministkinja, napisala je u knjizi iz 1999. godine "Opasnosti seksualnog vaspitanja" da Vesthajmer, kao i Glorija Stajnem, Anita Hil, Madona, Elen DeDženeres i drugi promovišu "provokativno seks brbljanje" i "divljanje nemorala".

Otac Edvin O’Brajen, direktor komunikacija Katoličke nadbiskupije Njujorka, koji će kasnije postati kardinal, nazvao je njen rad uznemirujućim i moralno kompromitovanim.

"To je čisti hedonizam", napisao je O’Brajen u mišljenju iz 1982. koje je objavio "Volstrit džurnal". "Poruka je samo se prepustite sebi; sve što se osjeća kao dobro jeste dobro. Ne postoji viši zakon nadmoćnog morala, a takođe nema ni odgovornosti", ocijenio je on.

Vesthajmer je nastupala u dugom nizu TV-emisija, a čak je i glumila sebe u epizodama nekih TV-serija.

Njene knjige su "Seks za lutke", njena djela "Sve u životu" (1987) i "Muzički govoreći: Život kroz pjesmu" (2003). Dokumentarni film "Pitajte dr Rut" emitovan je 2019.

Kao radio i televizijska ličnost, ostala je posvećena podučavanju, sa radnim mjestima na univerzitetima Jejl, Hanter, Prinston i Kolumbija i gustim rasporedom predavanja studentima. Uz to je održavala privatnu praksu čitavog života.

Vesthajmer je dobila počasni doktorat "Hebrew Union College" - Instituta za religiju za svoj rad na ljudskoj seksualnosti i posvećenost jevrejskom narodu, Izraelu i religiji. Godine 2001. dobila je počasnu medalju ostrva Elis i medalju Leo Bek, a 2004. stekla je zvanje doktora književnosti, honoris causa, na Koledžu Triniti.

Rajan Vajt, reditelj "Pitajte dr Rut", rekao je za portal "Vice" 2019. da Vesthajmer nikada nije pratila trendove. Uvijek je bila saveznica prava homoseksualaca i zagovornica planiranja porodice.

"Ona je bila na čelu obje te stvari celog svog života. Upoznao sam njene prijatelje iz sirotišta u kojem je bila, koji su rekli da je čak i kada je upoznavala gej ljude 1930-ih, 40-ih i 50-ih godina uvijek ih prihvatala i uvijek govorila da prema ljudima treba postupati s poštovanjem".

Iza nje je ostalo dvoje djece, Džoel i Mirijam, i četvoro unučadi.