Tim riječima sagovornici “Vijesti”, povodom 13. jula - Dana državnosti Crne Gore, odgovaraju na pitanja - šta je za njih država i šta su njene obaveze prema građanima, odnosno šta su njihove prema njoj.

O tome čije su dužnosti veće, u Crnoj Gori nema, kao ni o mnogim drugim važnim temama, konsenzusa. Dok se jedni vode čuvenom krilaticom nekadašnjeg predsjednika SAD-a Džona Kenedija - da ne treba pitati šta zemlja može učiniti za vas, već šta vi za nju, drugi poručuju da su obaveze države daleko veće i da ona mora zaslužiti poštovanje građana.

Takvih polemika mnogo je manje povodom 13. jula, kog, za razliku od drugog državnog praznika, 21. maja - Dana nezavisnosti, uvažavaju svi politički akteri.

Crna Gora 13. jul obilježava u znak sjećanja na taj datum 1878. godine, kad je na Berlinskom kongresu priznata kao samostalna država, i na isti datum 1941, kad je počeo narodni ustanak protiv fašizma.

INSTITUCIJE I SIMBOLI
Poslanik i potpredsjednik opozicione Demokratske partije socijalista (DPS) Ivan Vuković, navodi za “Vijesti” da je za njega država, i dok joj se, kaže, do maja 2006. nadao, i prije i nakon politike, bila, jeste i biće jedno te isto - privilegija da, u okviru društvene zajednice kojoj pripada, slobodno i samostalno odlučuje o svojoj sudbini, tj. “da bude ‘svoj na svome’”.

Osjećaj obaveze prema zemlji koji proizilazi iz te činjenice, kod njega, kaže, dodatno pojačava svijest o tome da se država čekala gotovo cio vijek i da su prethodne generacije podnijele najveće žrtve kako bi današnje imale mogućnost da biraju svoj put.

“Zato se, najprije kao građanin, a onda i kao univerzitetski profesor i političar, trudim da dam makar skroman doprinos ukupnom napretku Crne Gore”, poručuje Vuković.

Crna Gora je obnovila državnost prije 18 godina, na referendumu održanom 21. maja 2006, za šta je, prema ocjeni dijela javnosti, najzaslužniji bio DPS. Međutim, ta stranka godinama je na meti kritika, što iz Crne Gore, što od međunarodnih institucija i organizacija, zbog zloupotreba iz vremena trodecenijske vladavine, koja je okončana u avgustu 2020. Zamjera joj se da su njeni najviši funkcioneri obnovu nezavisnosti Crne Gore iskoristili za bogaćenje, “skrivajući se” iza države i njenih simbola.

Upitan zašto je država mnogo više od njenih simbola, Vuković odgovara da su država i zastava i himna, i u Crnoj Gori i svugdje u svijetu, ali da u Crnoj Gori postoje “kontinuirani i navodno visokointelektualni pokušaji dijela javnih djelatnika da se pojam države ‘emotivno isprazni’ i da se ‘priča o zastavi i himni’ pretvori u svojevresnu parodiju”.

“Odnosno, da se iskazivanje poštovanja i ljubavi prema državi kroz ponosno isticanje njenih simbola učini moralno sumnjivim, gotovo sramotnim. ‘Patriotizam je plaćati porez, a ne mahati zastavom’ - jedna je od najčešće ponavljanih ‘umotvorina’ te vrste...”, dodaje on.

Njegova koleginica iz parlamenta, potpredsjednica vladajuće Demokratske narodne partije (DNP) Maja Vukićević, ocjenjuje za “Vijesti” da je država, prije i poslije svega, s bilo koje pozicije i iz bilo čijeg ugla - dom svih njenih građana.

Kaže da je država svakako više od simbola, na kojima gradi prepoznatljivost u svijetu, te oslikava pripadnost i koheziju u okviru zajednice.

“Ali su svi ti simboli, zapravo, iskaz i odraz svakog pojedinca, odnosa države prema njemu i odnosa njega prema državi, i u tom smislu mislim da nam je možda u prošlosti nedostajao dijalog i širi društveni konsenzus kad je ovo u pitanju, kako bi svaki građanin imao isti osjećaj prema simbolima”, navodi Vukićević, čija partija zagovara izmjenu državnih simbola, zahtijevajući da trobojka bude - narodna zastava.

Važno je, kaže, reći da država nije partija, kako se, prema njenim riječima, nekad znalo govoriti i kako se često između toga stavljao znak jednakosti. Na osnovu toga su, dodaje, i neki građani imali pozitivan ili negativan odnos prema državi.

“Politički predstavnici su tu voljom naroda koji im je dao povjerenje, ali smo u obavezi da jednako štitimo interese i države i svih građana, bez obzira na to da li su glasali za našu političku opciju”, poručuje sagovornica.

Za generalnog sekretara Crnogorskog udruženja poslodavaca (CUP) i nekadašnjeg ministra i poslanika Raška Konjevića, država kojoj treba težiti je skup kvalitetnih institucija, pravila, procedura...

Ona treba, kaže, da je iskreni partner privredi, “jer privreda stvara što država troši pružajući javne usluge i politike”. Bez adekvatnog partnerskog odnosa, rezultati će, tvrdi, uvijek biti nedostatni.

“Država mora da mijenja i gradi novi odnos, odnos istinskog partnerstva i prevazilaženja uloge ‘starijeg brata’ nad privredom. Ona gradi pravila koja moraju biti jednaka za sve. Njeno je da napravi adekvatan okvir”, ocjenjuje Konjević za “Vijesti”.

On navodi da država, istovremeno, treba da bude i zaštitnik svojine, te efikasan mehanizam za rješavanje sporova. Napominje da država ne smije biti barijera za biznis, već mora stvarati fer i dinamičan poslovni ambijent.

“Država je i himna i zastava, jer je poštovanje simbola znak odanosti i posvećenosti i državi i njenoj pokretačkoj snazi - privredi”, poručuje Konjević.

Himna i zastava su, prema riječima sociologa i programskog direktora Centra za građansko obrazovanje (CGO) Petra Đukanovića, najprepoznatljiviji simboli države koje treba poštovati, ali oni predstavljaju samo djelić njene suštine. Nažalost, kaže on, Crna Gora je toliko podijeljeno društvo da simboli ne ujedinjuju, jer, podsjeća, postoji značajan broj građana, ali i političkih aktera koji ih ne prihvataju kao svoje i ne poštuju ih, “dok dio pjeva himnu s jednom rukom na srcu, a drugom pljačka zemlju kroz korupciju i kriminal”.

“Biti privržen državi i patriota značilo bi imati pošten i odgovoran odnos prema obavezama koje imamo kao članovi društva, prema drugima i drugačijima s kojima živimo, prema institucijama i zakonima, biti aktivan i savjestan građanin koji na svakom koraku doprinosi svojoj zajednici. Nažalost, Crna Gora još uvek nije društvo koje je sazrelo u zajednicu - više je skup ljudi koje veže teritorija na kojoj žive, mnogo manje zajedništvo u vrijednostima, solidarnost i osećaj pripadnosti” saopštio je Đukanović “Vijestima”.

U prilog njegovoj tezi mogle bi da govore izražene etnonacionalne podjele, koje imaju dugu istoriju i koje nerijetko nalikuju onima iz vremena referenduma 2006. Iz aktuelne opozicije tvrde da su te podjele posebno vidljive u posljednje četiri godine, nakon što je smijenjena vlast DPS-a.

DRŽAVA KAO ZAŠTITNIK PRAVA GRAĐANA
Na pitanje šta su obaveze države prema građanima, Đukanović odgovara da država ima obavezu da zaštitI prava i slobode građana, da im pruži sigurnost i bezbjednost, omogući ekonomsku stabilnost i blagostanje korz pristup kvalitetnom obrazovanju, zdravstvenim uslugama i socijalnoj zaštiti, te razvijenim javnim uslugama. Važna je, dodaje, i obaveza države da zaštiti životnu sredinu kroz primjenu politika održivog razvoja. Takvu državu, kaže, građani osjećaju svojom i privrženi su joj, “jer se osjećaju svoji na svome, poštuju zakone, doprinose zajednici kroz volonterski rad i političku participaciju, redovno plaćaju poreze, poštuju prava drugih, ekološku su odgovorni, itd”.

“Samo zajednica posvećenih građana ima perspektivu stabilnog, pravednog i prosperitetnog društva”, tvrdi Đukanović.

Mišljenje nalik njegovom ima i Vukićević, koja kaže da je država dužna da, prije svega, garantuje ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda svakom građaninu, da obezbijedi stvarnu i suštinsku primjenu principa vladavine prava i demokratskog upravljanja, da posvećeno i kontinuirano radi na poboljšanju životnog standarda građana u bezbjednom okruženju i kreira podsticajni ambijent za rad i razvoj svakog pojedinca u skladu s jasno definisanim kriterijumima.

Država je, dodaje, dužna i da stvori ambijent u kom će se podsticati ostanak mladih i talentovanih ljudi koji mogu da doprinesu razvoju Crne Gore.

“Država u odnosu prema građanima mora poštovati načela jednakosti, rodne ravnopravnosti, dužna je da stvori ambijent u kojem će se svaki građanin osjećati sigurno. Da bismo dostigli taj nivo, predstoji nam još mnogo zajedničkog rada, kako ljudi koji čine državni aparat s jedne strane, tako i samih građana koji su nosioci suvereniteta”, kaže Vukićević.

Kad je riječ o građanima, ona navodi da su oni najvažniji da bi država mogla da funkcioniše na pravi način. Njihove obaveze su, naglašava, prije svega da poštuju zakone i pomognu onima koji donose odluke “tako što će ih usmjeravati i pomagati u kreiranju pravednijeg društva”.

Svi u društvu se, prema njenim riječima, moraju osloboditi “loših obrazaca ponašanja koji se nasljeđuju i teško mijenjaju”, bez obzira na promjene vlasti koje su se dešavale. Kaže da to trenutno nije izraženo u onoj mjeri u kojoj je bilo, ali da je činjenica da su zadržane mnoge loše prakse, koje ne doprinose razvoju države u pravom smjeru.

“S druge strane, građani treba da budu svjesni i svojih prava. Iz ličnog iskustva, mogu da primijetim da često nisu upoznati s mehanizmima koji im stoje na raspolaganju u zaštiti ličnih prava, i na tome moramo da radimo. Isto tako, ne smijemo zaboraviti zaštitu drugog od sebe, odnosno poštovanje zakona i davanje doprinosa ličnim primjerom razvoju društva i zajednice”, konstatuje polanica DNP-a.

O obavezama države i građana, slično mišljenje dijeli i Konjević, koji kaže da su dužnost države efikasna uprava, servisi, kvalitetno obrazovanje i javne politike, te sigurnost i stabilnost. Jednako tako, dodaje, i afirmacija kvalitetnog poslovnog ambijenta, kao i stimulativan okvir za razvoj preduzetništva.

“Država prikupljanjem poreza preuzima ulogu organizatora i promotera javnih politika koje stvaraju bolji ambijent za građane i nudi im servis i politike koje će kreirati kvalitetniji i ugodniji ambijent za život. Država je, u suštini, zaštitnik prava građana koja im daje Ustav i zakoni, tvorac ambijenta koji će voditi zemlju i njenu privredu naprijed na svakom polju”, objašnjava sagovornik.

Govoreći o obavezama građana, Konjević poručuje da su ključne - plaćanje poreza i poštovanje zakona.

“Poštujući zakone, u suštini pomažete državi u realizaciji njenih javnih politika. Svakako, građani su ti koji realizaciju tih politika treba da nagledaju i budu kontrolor njihove uspješnosti. To je dio demokratskog ustrojstva. Građanin je suveren koji je svoje ovlasti prenio na nosioce javnih funkcije i koji s pravom mora da prati njihov rad”, podvlači sagovornik.

Na temu obaveza država i građana, nešto drugačije gleda Vuković, koji kaže da je njegov utisak, na bazi uporednog iskustva, a nakon pet godina života u inostranstvu, da se u Crnoj Gori obavezama države prema građanima pridaje mnogo veći značaj nego obavezama građana prema državi. Štaviše, dodaje, gotovo da bi se moglo govoriti o obrnuto srazmjernom odnosu koji, na nivou očekivanja, definiše međusobna prava i obaveze.

“Zato, dok u SAD-u čije društvo dominantno počiva na idejama individualne odgovornosti i neotuđivom pravu na ‘potragu za srećom’, čuveno Kenedijevo ‘ne pitajte šta država može učiniti za vas...’ djeluje sasvim logično i društveno prihvatljivo, u Crnoj Gori je to bitno drugačije”, ocjenjuje poslanik DPS-a.

Vuković kaže da misli da se objašnjenje takvog odnosa može pronaći u savremenoj političkoj istoriji Crne Gore.

“Ponosni na hiljadugodišnju državotvornu tradiciju, ne smijemo izgubiti iz vida kako je, u praksi, izgledalo funkcionisanje države u različitim vremenskim periodima. O tome, primjera radi, svjedoči nespremnost Crnogoraca tokom 19. vijeka da plaćaju porez državi za čiju slobodu, paradoksalno, istovremeno ginu. S druge strane, jedna od tekovina ere socijalističkog razvoja naše zemlje, jeste i široko rasprostranjen stav da bi država, u skladu s tadašnjim principima socijalne sigurnosti građana, trebalo da rješava njihove probleme”, podsjeća on.

Uz to, dodaje, svakih nekoliko decenija rušeni su i nanovo građeni temelji na kojima je počivalo crnogorsko društvo, zbog čega, kaže, prirodno, ni osjećaj ove vrste obaveze građana prema tom društvu i državi, nije mogao pustiti naročito dubok korijen. Kao rezultat navedenog, danas, kaže, živimo u društvu u kom mnogi građani, uz ogromna očekivanja, državu u funkcionalnom smislu, zamišljaju kao apstraktnu tvorevinu s kojom nemaju mnogo veze, “nesvjesni da državu čine upravo oni i da odgovornost, u tom smislu, dijele sa stotinama hiljada drugih ljudi”.

“Jedna od konkretnih posljedica takvog odnosa jeste i ekonomski populizam koji prijeti da Crnu Goru trajno baci na koljena, a koji je, nažalost, inicijalno prihvaćen od velikog broja naših građana. Nasuprot tome, moramo razumjeti da će država biti onoliko dobra koliko dobri budemo mi - njeni građani. Da bismo imali, moramo stvoriti. Odnosno, ukoliko ostanemo na terenu transakcionih odnosa, da bi nam država mogla dati (vrtiće, škole, bolnice, bolju infrastrukturu i sl.), mi prethodno moramo dati državi”, poručuje Vuković.

Sintagmom “ekonomski populizam” Vuković aludira na realizovane i najavljene ekonomske programe vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES), koji se odnose na povećanje plata i penzija. Opozicija tvrdi da ti programi mogu, u konačnom, dovesti do urušavanja javnih finansija.

DRUŠTVO NAGRIŽENO KORUPCIJOM
Na pitanje da li Crna Gora ispunjava obaveze prema građanima i da li to dobro radi, Vuković kaže da odgovor zavisi od toga šta pojedinci očekuju od države.

“Prije nego konstatujem ono što je, vjerujem, opšti utisak - da vladavina prava i dalje predstavlja ozbiljan izazov, da su državne institucije i dalje nedovoljno snažne, administracija i dalje nedovoljno kapacitirana, a javne službe koje građanima treba da pruže određene usluge i dalje nedovoljno efikasne, podsjetio bih na to da je Crna Gora mlada država, koja je od obnove nezavisnosti prošla turbulentan period, u okruženju bremenitom ozbiljnim problemima. Stoga bi i očekivanja od države valjalo prilagoditi tim činjenicama”, saopštio je Vuković “Vijestima”.

Istovremeno, kaže, kao posljedica političkih promjena 2020, u mnogim oblastima od značaja za kvalitet života građana, poput sistema obrazovanja, javnog zdravstva i sl, bilježi se “ozbiljna regresija usljed brutalnog političkog revanšizma i, u najvećem broju slučajeva, nezakonite promocije nestručnog i neodgovornog kadra na pozicije odlučivanja”.

“Veoma loš utisak o državnim organima, koji se, na ovaj način, kreira u javnosti, svakako ne doprinosi osjećaju odgovornosti građana. Naprotiv”, konstatuje Vuković.

Nove vlasti, koje upravljaju državom nakon pada DPS-a često su na udaru dijela javnosti zbog toga što se koriste lošim praksama te stranke, kao što su partijsko zapošljavnje, zloupotreba institucija i državnih resursa, netrensparentnost u radu... Stoga neki komentatori političkih prilika tvrde da se 2020. nisu desile promjene, već “smjene i zamjene”.

Konjević ocjenjuje da je sistem izgradnje efikasne i moderne države proces, da se nikad ne završava, već da se samo nadograđuje i unapređuje. Crna Gora je, kaže, taj proces započela u novom sistemu parlamentarne demokratije i tržišne privrede, i da je stoga potrebno vrijeme.

“Možda i generacije. Napravljeni su ozbiljni pomaci, ali ima i još mnogo da se uradi na tom polju. I dobri i loši postupci države su dio ‘učenja’. Nešto je i dio tradicije. Tradicija parlamentarne demokratije i tržišne privrede nije velika kod nas, i zato se s pravom očekuje da će proces integracija u EU ubrzano izgrađivati kvalitetnih institucija koje su temelj svakog modernog društva”, navodi on, dodajući da se građani prema državi i obavezama koje imaju odnose jednako kao i ona, i da ima prostora za mnogo napretka, prije svega “promjene pristupa i jednog dijela čak, i mentalitetskih navika”.

Vukićević navodi da smatra da se i Vlada i Skupština, kao donosioci odluka, ali i svi oni koji su važni u sistemu vlasti i odnosa država-građani, trude da kreiraju što bolji ambijent i uslove života. Naravno, kaže, da uvijek može i mora bolje, i da treba biti svjestan da razvoj i napredak nisu mogući bez saradnje i uključivanja svih aktera.

“I najbolja namjera predstavnika vlasti u određenom mandatu ne može zaživjeti u praksi ako nije dobro iskomunicirana s građanima i ako je oni ne osjećaju svojom. S druge strane, nedostatak sluha za potrebe građana takođe vodi nazadovanju, jer bez tretiranja inicijativa i potreba građana - država ne može da ide u dobrom pravcu”, tvrdi ona.

Da država ne ide u tom pravcu, proizilazi iz izjave Đukanovića, koji poručuje da Crna Gora nije uspjela da se izgradi sistem koji pruža svim građanima jednak pristup mogućnostima, odnosno “državu društvenog povjerenja”. Prema njegovim riječima, postoji većinski konsenzus o vrijednostima vladavine prava, demokratije, socijalne pravde i inkluzije, ali dodaje da su značajna opterećenja prisutna u ostvarivanju ovih ciljeva. Određeni pomaci, kaže, postoje, ali su nedovoljni jer institucije još nisu dovoljno jake da funkcionišu za korist građana.

“Država je žrtva korupcije koja je nagrizla gotovo svaki segment društva, što perpetuira slabosti i propadanje institucija. Gorak začin svemu su i procesi retradicionalizacije društva, političke i etničke podjele koje bujaju, revizionizam koji prijeti da ugrozi dostignute civilizacijske vrijednosti, poput antifašizma. U ovom kontekstu, zabrinjavajući su trendovi koji govore o željama mladih da odu iz zemlje, posebno onih koji su najobrazovaniji”, upozorava sagovornik “Vijesti”.

Prema podacima CGO-a iz prošle godine, skoro 60 odsto mladih, odnosno 84 hiljade, bez posla je u Crnoj Gori. To istraživanje je pokazalo i da oko 40 odsto njih želi da napusti državu, a da 62 odsto i dalje živi s roditeljima.

Vuković kaže da mu djeluje da se značajan broj građana i dalje navikava na privilegiju života u sopstvenoj državi, odnosno na pomenuti osjećaj obaveze koji to sobom nosi.

“Najjednostavnije kazano, država Crna Gora biće ono što mi od nje napravimo. Što prije svi to razumijemo, to su veće šanse da će Crna Gora biti srećno i prosperitetno društvo”, zaključuje on.

Đukanović: Lično iznad opšteg - ključna odlika političkog života
Obrazlažući stav da država ne ispunjava obaveze prema građanima, Đukanović kaže da je razlog za to što donosioci odluka stavljaju lične i stranačke interese iznad opšteg dobra, što je, navodi, postala ključna odlika političkog života u Crnoj Gori.

Promjene koje su uslijedile nakon 2020. nisu, prema njegovim riječima, donijele značajan napredak u borbi protiv loših praksi prethodnih vlasti, već su te prakse nastavljene s unaprijeđenim metodama i raznoraznim zloupotrebama.

“Da bi prikrili nazainteresovanost i često nesposobnost da upravljaju društvom u korist svih, političke elite stalno manipulišu temama iz prošlosti, etničkim i vjerskim tenzijama, što je posebno opasno i dodatno šteti društvu. Nema odgovornosti da se prekine lanac zloupotreba i manipulacija, niti vizije kako kako se izdići iznad stalnog naglašavanja podjela i razlika koje su u osnovi iracionalne, u nešto što je viši vid udruživanja i povjerenja ka demokratskoj konsolidaciji”, tvrdi Đukanović.

On kaže da su građani, suočeni s problemima i manjkavostima sistema, često prinuđeni da se prilagođavaju neodrživim praksama koje dominiraju društvom, što slabi društvenu koheziju.

“Nažalost, takav vid prilagođavanja i manjak inicijative da se stvari mijenjaju su jako loša prognoza za dalji demokratski razvoj zemlje”, poručuje sagovornik.

Vukićević: Građani konačno smiju da kritikuju bez straha
Vukićević kaže da je pohvalno to što u Crnoj Gori “konačno” postoji ambijent u kom svaki pojedinac ima slobodu da traži svoja prava, “jer je to normalno i to je nešto što mu pripada”. Tvrdi da tako nije bilo do prije nekoliko godina, i da je to jedna od najpozitivnijih posljedica promjene vlasti.

“Ovakvo ponašanje gdje građani sami ili udruženi imaju mehanizme da traže svoja prava, utiče i na donosioce odluka da bolje rade i nađu način da omoguće građanima da dobiju prava koja im pripadaju. Građani su tu da budu korektivni faktor, oni imaju najveću snagu, njima pripada da biraju ko će ih predstavljati. I pozitivno je to što konačno imaju slobodu da bez straha iznose kritiku..., a svjedoci smo da nije bilo tako do prije nekoliko godina”, ističe ona.

Sagovornica poručuje da svi moraju, da bi se kreirao bolji društveni ambijent, naučiti da uvažavaju drugačije mišljenje i da vode dijalog o stvarima o kojima nemaju iste stavove s drugima.

“To važi i za one koji trenutno vrše vlast i za sve aktere političkog života, ali i za same građane. Ukoliko nismo sposobni da dijalogom prevaziđemo naše razlike, onda teško da može biti napretka”, zaključuje ona.