Ponekad pomislim da bi bilo bolje da nismo preživjeli

Ponekad pomislim da bi bilo bolje da nismo preživjeli

Svjedočenje iz specijalnog dodatka Pobjede povodom Međunarodnog dana sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici počinjenog 1995.

Svjedokinja KDZ265 dala je izjavu 26. jula 2000. pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ova majka koja je ostala bez dva sina i muža pitala se pred sudom u Hagu kako je moguće da čovjek može da uradi ovako nešto, da uništi sve, da ubije toliko ljudi. Ipak, njena hrabrost i svjedočenje, kako su i sudije konstatovale, pomoglo im je da donesu odluku.

 

Možete li mi reći koje ste nacionalnosti i koje ste vjere?

Ja sam muslimanka.

>>>Da se ne zaboravi, kako bismo sačuvali ono ljudsko u sebi<<<

Koje godine ste rođeni?

Godine 1954.

Jeste li rođeni u selu u Opštini Srebrenica?

Jesam.

Koji nivo obrazovanja ste postigli tokom školovanja?

Četiri godine osnovne škole.

Zašto niste nastavili dalje sa osnovnom školom?

Nismo imali sredstava, pogotovo ne za djevojčice. Umjesto toga, dječaci su obrazovani na viši nivo ako je to moguće.

Koji je normalan nivo obrazovanja za djevojčice u vašem selu?

Pa, tako-tako. Djevojke su se bavile domaćinstvom i kućnim poslovima, bavile su se pletenjem i vezom i zemljoradnjom.

Koliko ste imali godina kada ste se vjenčali?

Imala sam 23.

Da li je u vašem selu bilo normalno da se djevojke udaju u tim godinama ili ranije ili kasnije, ako je uopšte bilo?

Bilo je sasvim normalno da se djevojke udaju u tim godinama, neki u nešto ranijem dobu. Ali od 23. pa nadalje smatralo se da je malo zakasnila.

Kada ste se vjenčali gdje ste otišli da živite?

Živjeli smo u mjestu gdje sam ostala do pada Srebrenice.

Koliko je ovo selo bilo udaljeno od grada Srebrenice?

Nedaleko. Možda je bilo otprilike pola sata pješke.

Da li ste imali djece?

Da.

Možete li mi reći koliko djece imate i kada su rođena? Ali molim vas nemojte mi reći njihova imena.

Imala sam četvoro djece.

Imali ste četvoro djece. Da li je u vašem selu bilo normalno da imate velike porodice ili male porodice, ili je bilo mnogo ljudi bez djece?

E, to je bilo sasvim izuzetno da ljudi uopšte nisu imali djece jer nisu mogli, ali normalno je bilo da imaju četvoro, petoro, čak šestoro.

Možete li mi reći gdje je Vaš muž bio zaposlen?

Moj muž je radio u firmi, transportnoj firmi u Potočarima.

I šta je tamo radio?

Moj muž je nekada zamjenjivao direktora, a nekada je radio kao šef u ovoj firmi, kao neka vrsta šefa.

>>>"Ima li živih? Ako je neko živ, idemo"<<<

A koji je bio vaš posao ili uloga?

Moja uloga je bila da budem vjerna domaćica, da vrijedno radim, da se brinem o domaćinstvu i njegovim potrebama, da čuvam djecu, da radim kućne poslove i bavim se poljoprivredom i zemljom, sve što je potrebno. Da čuvam i stoku.

A ko je donosio odluke u vašoj porodici?

Moj muž je bio glava porodice i domaćinstva i svega, ali bismo se po potrebi konsultovali i donosili odluke. Kad bih nešto predložila, on me ne bi ponizio; odlučili bismo zajedno. Ali on je bio broj jedan.

Ko se u Vašoj porodici bavio vlastima i bilo kakvom papirologijom koju ste morali da popunite ili je Vašoj porodici bila potrebna?

Sve je to obavljao moj muž.

A ko je u Vašoj porodici upravljao finansijama i novcem?

Moj muž je zarađivao novac i donosio ga kući, a onda bismo zajedno odlučili šta nam treba, za šta i koliko, i tako smo ih potrošili.

Da li je način na koji je Vaša porodica organizovana bio uobičajen ili neobičan u vašem selu?

To je bilo vrlo uobičajeno. Tako je bilo u svim domaćinstvima. Nismo bili ni po čemu izuzetni. Tako je bilo u našem dijelu zemlje, a konkretno u selu. Moralo se znati ko je glavni, ko je glava porodice, glava domaćinstva i imanja, pa se bez njega ništa nije moglo.

Da li ste imali komšije Srbe?

Imali smo.

A da li su oni znali na koji način je organizovana vaša porodica i druge muslimanske porodice u vašem selu?

Da, znali su. U stvari, bili smo prijatelji. Išli smo na kafu jedni kod drugih. A da smo radili na nečemu, pomagali bismo jedni drugima. Mi bismo njima pomogli, a oni nama.

Generalno, kako biste opisali svoj životni standard u to vrijeme?

Kako da to opišem? Bio je to život kojem se moglo samo nadati, kakav smo imali prije rata. Čovjek je imao svoju zemlju. Mogli ste da proizvodite šta ste željeli: povrće, voće, da čuvate stoku, imate mlječne proizvode, sve. Što god ti je trebalo, sve si imao. Moj muž je radio u javnom preduzeću. Svoju zaradu donosio je kući. Sve što je trebalo da uradimo je da uživamo u životu.

Željela bih da vam skrenem pažnju na događaje u Srebrenici u julu 1995. godine. U vrijeme kada je počeo napad na Srebrenicu, da li ste živjeli sa suprugom i sinovima u svojoj kući oko tri kilometra od grada Srebrenice?

Da.

Izvor:RTCG

 

Komentari

Komentara: (0)

Novi komentar

Komentari objavljeni na portalu Kodex.me ne odražavaju stav uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja.

Zabranjeni su: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne prijetnje drugim korisnicima, autorima čanka i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za članak.

Takvi komentari će biti izbrisani čim budu primijećeni.