Naša majka nas nikad nije kažnjavala i između nas i majke nije nikada bilo nikakvih problema. Moj otac se zvao Ramo Madžić, a majka Tima Mandžić. Nesib Mandžić, koj je trenutno predsjednik Opštine Srebrenica, moj je prvi rođak.
Godine 1987. napustila sam očevu kuću jer sam se udala. Udala sam se sa 17 godina za Saliha Ibiševića i otišla živjeti u kuću svog svekra i svekrve. Ta kuća se nalazila u selu Gerovi, koje je smješteno između Vlasenice i Milića. Imam troje djece. Moja najstarija kćer Dulesefa rođena je 1989. Nakon toga sam rodila dva dječaka, Arnesa, rođenog 1990. i Abida, rođenog 1993.
U roditeljsku kuću sam se vratila 16. augusta 1992. Tamo smo se preselili jer je vlasenička opština, gdje sam živjela sa porodicom svog muža, bila okupirana.
Razlog zhog kojeg smo se preselili bio je to što su 14. maja 1992. četnici izvršili masakr u susjednom muslimanskom selu Zaklopača. Ubijeno je između 80 i 90 osoba.
Naša dva sela bila su jedina muslimanska sela na tom području, okružena srpskim selima. Nakon tog masakra otišli smo u šumu i tamo ostali do 16. augusta, kad smo otišli u kuću mog oca. Otišla sam tamo sa mužem, moje dvoje starije djece i roditeljima mog muža. U to vrijeme sam bila trudna sa trećim djetetom. Dali su nam jedan sprat kuće, gdje smo ostali do pada Srebrenice.
Sjećam se da smo 11. jula 1995. napustili kuću. Slušali smo radio jer je situacija bila vrlo napeta zbog granatiranja, napada i ljudi koji su stizali u Srebrenicu.
Na radiju smo čuli da će UN bombardovati položaje srpske vojske, pa smo odlučili da odemo u bazu UN-a. Tada smo od ljudi čuli za naređenje da žene i djeca i svi koji se ne osjećaju spremni da idu kroz šumu, kao što su starci, odu u Potočare, a da ostali krenu kroz šumu do Tuzle. Bilo je mogo ljudi koji su došli u Potočare i nisu htjeli ostaviti svoje porodice. Mi smo spakovali svoje stari i napustili kuću. Masa ljudi je bila u pokretu. Ja sam bila sa svojom djecom, muževim roditeljima, sestrom i njeno dvoje djdce. Moj muž, đever, otac i braća krenuli su kroz šumu. Hodali smo pet kilometara do Potočara, a dok smo hodali, počelo je bombardovanje od strane UN-a, ali srećom niko od nas nije povrijeđen.
Ušli smo u bazu UN-a, ali smo noć proveli napolju. Četnici su sljedeći dan došli sa psima i hodali među ljudima u bazi. Tog dana su organizovani autobusi i kamioni kako bi ljudi počeli odlaziti. Tamo se nalazila ogromna masa ljudi i bilo je izuzetno vruće. Nikad neću zaboraviti noć u srijedu 12. jula 1995. Vojnici UNPROFOR-a su počeli popuštati. Četnici su uzimali njihovo oružje i odjeću. Vojnici UN-a su plakali. Bilo je jasno da su četnici preuzeli kontrolu. Cijelu noć su odvodili muškarce, dječake i djevojčice. Sve što sam mogla čuti bili su strašni krici. Sljedećeg dana, 13. jula, mnoge porodice su se zaista bile u lošem stanju jer se neki njihovi članovi nisu vratili nakon što su ih odveli srpski vojnici. Tog dana kasno uveče moja sestra, naša djeca i ja smo se ukrcali u autobus za Kladanj. Međutim, naše se patnje nisu završile jer su četnici često zaustavljali autobus. Kad su htjeli, odvodili su nekog iz autobusa ili su tražili zlato ili novac. Sjećam se da su nas zaustavili u Kravici. Naš vozač je rekao jedom srpskom vojniku: „Šta još hoćete od ovih ljudi?“, a vojnik je odvratio: „Bolje ti je da paziš, inače ćeš im se i ti pridružiti“. Odvezli smo se dalje, ali je vozač Srbin bio vrlo uznemiren i plakao je. Rekao je da je i on izbjeglica iz Visokog, ali da se ne slaže su onim šta se dešava. Napokon sno stigli u Kladanj. Tada su nas preuzeli naši autobusi i odvezli u Tuzlu. Moja svekrva mi je rekla da se ukrcala u autobus pola sata nakon nas. Moj svekar je takođe pokušao da se ukrca, ali sam čula da su ga srpski vojnici odvojili i rekli mojoj svekrvi da će on stići kasnije. Od tada ga više nikad nismo vidjeli.
Osam muških članova moje porodice nije preživjelo pad Srebrenice. Izgubila sam muža Saliha Ibiševića, oca Ramu Mandžića i najmlađeg brata Samira Mandžića. Takođe sam izgubila svekra Ibrahima Ibiševića i njegovog sina, odnosno mog đevera Hasiba Ibiševića. Osim toga, muž moje sestre. Nijaz Spahić i njegova dva brata, Mustafa i Osman Spahić, nisu preživjeli pad Srebrenice. Svi oni su pokušali da pobjegnu kroz šumu prema Tuzli, osim mog svekra, Ibrahima Ibiševića, koji je otišao u Potočare gdje su ga odvojili od moje svekrve. Ni jednog od mojih dragih nisam vidjela od pada Srebrenice.
Leš mog đevera Hasiba Ibiševića iskopan je iz grobnice u Pilicama i identifikovan. Moja braća, Mevludin i Ramiz Mandžić, bili su zatvoreni u srpskom zatvor u Foči. Oni su bili pripadnici bosanske vojske. Napokon su razmijenjeni u januar 1996. Moja majka sad živi sa mojom najmlađom sestrom, Hanitom, koja još ide u školu.
Zamoljena sam da opišem svoj život prije rata. Moja djeca su bila bebe, a moj muž je radio kao prodavač u roboj kući u Milićima. Izgradili smo kuću i u njoj prodavnicu, u kojoj sam ja radila. Živjeli smo sa mojom svekrbom i svekrom, kao što sam već opisala. Moja svekrva je bila domaćica, a takođe je i šila. Voljela je raditi sa rukama. Moj svekar je bio jedan od najbogatijih ljudi u vlaseničkoj opštini. Sinovi su mu bili dobro obrazovani i imali su kuće, auta i dobra radna mjesta. Ja sam lično bila vrlo zadovolina. Moj muž i ja smo se vrlo dobro slagali. Moj svekar je radio na zemiji. Imao je velik komad zemlje od 50.000 metara kvadratnih. Koristio je zemlju uglavnom da bi na njoj pasla stoka, bikovi i ovce. Pošto smo svi bili zaposleni, nismo imali vremena da radimo na zemlji, tako da je moj svekar davao zemlju na korištenje drugima, a on bi uzimao najamninu. Moj svekar je bio glava kuće. Kad god bi trebalo nešto učiniti, on bi o tome donosio odluku. U našoj zajednici i porodici poštovanje prema starijim članovima porodice je vrlo jako. Poštovala sam svog svekra. Čak i danas kad živim sa svekrvom, tražim njen savjet.
Završila sam srednju trgovačku školu. Moje dvije sestre su završile osmogodišnju školu. Dvije su završile ugostiteljsku skolu, a moja najmlađa sestra sad završava srednju školu. Moja dva brata su završila srednju školu za elektrotehničara, ali je Samir bio premlad i zbog rata nije nastavio školovanje. Moj muž je završio srednju školu.
Kao posljedica svega što se dogodilo, moja svekrva pati od visokog krvnog pristiska. Ja patim od reumatske groznice. Psihički se ne nosimo sa problemima jako dobro. Naročito sad kad se priblizava 11. jul, osjećamo se još gore. Svaki dan se sjećamo naše stare kuće i kako smo prije živjeli. Sve je to strašno potresno. Prije sam jako puno radila, ali sad radim tri puta više jer moram prehraniti svoju djecu.
Sada živim u jednoj kući u jednom naselju blizu Sarajeva. Moja štala je bila u boljem stanju nego ta kuća. U našoj štali imali smo vodu, struju i bila je ofarbana u bijelo, a u njoj je živjela stoka. Sada živim u kući jednog Srbina koja je jako stara. Kad smo tamo stigli, na njoj nije bilo prozora, nije bilo tekuće vode, ni struje. To smo sami morali srediti. U ovoj kući imamo hodnik, kupatilo, dvije sobe i kuhinju. U tom prostoru živim sa troje djece i svekrvom. Kada pada kiša prokišnjava. Ima mnogo miševa. Nedavno sam čula da Srbin, kome pripada kuća, želi da je proda.
Nadam se da je moj muž živ i nadaću se sve dok ne dobijem neke vijesti koje će me uvjeriti u suproto. Neću se vratiti u nađe selo. Kuća mog svekra je spaljena, a kuća mog oca je potpuno uništena od udara granate. Strah me je tamo se vratiti. Kako ću i s kim otići tamo? Znam tačno šta bi nam ponovo učinili.
Vidjela sam film na televiziji u kojem sam prepoznala svog muža. Magda Karagiannakis mi je pokazala fotografije iz tog filma, na kojima prepoznajme svog muža. On je u prvom planu, prvi sa lijeve strane i nosi nosila.
Izvor:Pobjeda
Komentari