Kroz vjekovne oslobodilačke ratove - crnogorske žene, majke, sestre, stopanice… ognjište su održale, nejač podizale, sa tankim brašnjenikom bližnje u bojeve pratile, džebanu dopremale, barabar viteški vojevale, u potonjim ratovima bombe bačale, bunkere osvajale, puškomitraljezom kosile, ranjenike vidale, živote spašavale, pjesmu kada se ginulo zavodile, ponosno crvenu petokraku nosile.

Bile su heroine, nikada nijesu izdale, ni kada su u kazamatima i po logorima trunule, ni kada su ispod vješala stajale, ni kada nijesu u streljačkom stroju pred cijevima suzu puštile, ni kada su najdraže gubile.

Ponos roda i doma

Crnogorske partizanke nijesu glavu spuštale, bile su hrabre, ponosne, odvažne, bile su i ostale ponos i doma i roda i svog naroda, bez obzira na vjeru i naciju, jer njihova prava vjera bila je borba za slobodu.

Herojstvo partizanki u Drugom svjetskom ratu zadivilo je svijet. Pri kraju rata saveznici su u milionima primjeraka iz aviona bačali nad Njemačkom fotografiju crnogorske partizanke Stane Tomašević, simbola otpora i borbe protiv fašizma.

Bile su heroine, nikada nijesu izdale, ni kada su u kazamatima i po logorima trunule, ni kada su ispod vješala stajale, ni kada nijesu u streljačkom stroju pred cijevima suzu puštile, ni kada su najdraže gubile.

Napisane su o partizankama knjige sjećanja, snimani filmovi, ostale su priče o majkama, sestrama, đevojkama koje su zračile ljepotom, o ramenu pušku nosile, o pasu bombe visile, sa torbom i znakom Crvenog krsta kroz kišu metaka prolazile, na poziv ranjenika: ,,Sestro, sestro“, odgovarale: ,,Izdrži, druže, evo me, stižem“.

Jagodine ratne staze

Takva je, kao nezaboravni primjer od prvog trinaestojulskog jutra, Jagoda Bogićević, tek stasala đevojka, iz viteške kuće skojevka, komunista, borac, puškomitraljezac, zapamćena posebno kao bolničarka.

Ratne staze pamte Žutu gredu, Župu Nikšićku, ranjavanje u Vinićima, pa stroj slavne Pete proleterske brigade, pa strahote Vučeva, Igmana, Prozora, Jajca, Neretve, Sutjeske...Bila je referent saniteta Četvrtog bataljona u brigadi kojom je komandovao slavni Sava Kovačević. Bila je Jagoda bolničarka koju su zbog dobrote ranjenici i saborci zvali Pile, jer je stizala svuda, odvažno, neustrašivo...

Jagodine ratne staze pamte Žutu gredu, Župu Nikšićku, ranjavanje u Vinićima, pa stroj slavne Pete proleterske brigade, pa strahote Vučeva, Igmana, Prozora, Jajca, Neretve, Sutjeske...Bila je referent saniteta Četvrtog bataljona u brigadi kojom je komandovao slavni Sava Kovačević. Bila je Jagoda bolničarka koju su zbog dobrote ranjenici i saborci zvali Pile, jer je stizala svuda, odvažno, neustrašivo...

I bombe je bačala i puškomitraljez nosila, i đevojačkom ljepotom plijenila. Zato je jedan od saboraca zapisao: ,,Ne znam kad je bila više borac, omladinka ili čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi, Sutjesci, ili u teškom maršu, ili kada je jurišala na neprijateljske bunkere i rovove. Ili kada je bila ranjavana, ili kada je u najtežim trenucima nalazila riječi ohrabrenja i radosti, ili kada je na sandžačkom bojištu njemački šarac raznio njeno tijelo.“

Osmijeh zadnji - plemeniti, čedni, humani i otmeni partizanke Jagode Bogićević ugasio se 18. aprila 1944. godine u mjestu Vučji Potok, na kraju sela Pale, nedaleko od Bijelog Polja, đe voda izvorska teče, a spomen-ploča podsjeća na bolničarku, koja je bila i ostala simbol crnogorske i jugoslovenske mladosti što je život položila za slobodu.

Zato je ostala da živi pjesma: ,,Pile jeste, ama soko sivi“.

Izvor:Pobjeda