Ta “emancipacija” je dovela samo do fašizacije, klerikalizacije, pljačkanja, porobljenosti i mržnje.

Jedina crkva koja prosvjetljuje je ona koja je u plamenu, napisao je anarhista Buenaventura Durruti. Mi smo pak voljni da provjerimo da li eventualno može prosvjetljivati i crkva koja je pod muzejskim reflektorima. Ona koju vode kustosi umjesto krvožednih popova; ona kojom, umjesto paravojnih zvona, odzvanjaju kulturno- istorijske informacije.

Kako vjerujemo da su konvencionalne religije inherentno opresivne i konzervativne, program koji predstavljamo bi se sprovodio nediskriminativno, dakle – prema svim vjerskim zajednicama. Doduše, zbog najmračnijeg traga u istoriji naše države, najvećeg političkog uticaja, ali i materijalnog bogatstva (što sve i ide jedno uz drugo, pa uz treće), u ovom tekstu ćemo se najviše referisati na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Dok Srpska pravoslavna crkva obara i postavlja vlade, dogovara politike u svojim manastirima, kreira javni prostor i puni ga mržnjom, poziva na nove ratove, slavi genocid i ponosi se skrivanjem ratnih zločinaca, pritom učestvujući u brojnim lukrativnim,  ne nužno i legalnim aktivnostima, kao i pedofilskim akcijama pod plaštom blagoslova; država ih nagrađuje subvencijama i donacijama poreskih obveznika… A crnogorska politička elita i dalje trubi da smo po Ustavu sekularna država.

Vrijeme je da sekularizam sprovedemo u praksi.

Šta raditi sa religijskim objektima?

Složićemo se da su manastire, crkve i džamije svojim novcem i radom gradili ljudi iz Crne Gore, baš kao što i proizvode ne stvaraju gazde nego radnici. Samim tim, ti objekti trebaju biti u vlasništvu ljudi iz Crne Gore. Ne kao privatno, nego kao društveno dobro. U praksi to znači da se vjerske prostorije više neće koristiti za skrivanje oružja ili ratnih zločinaca, a država neće finansirati vjerske gimnazije ili druge „duhovne“ centre.

Nacionalizacija koju predlažemo nije avangardno, nego zdravorazumsko i jedino pravedno rješenje. Osim toga, oprobano je u praksi. U Francuskoj, na primjer. Kao i u sovjetskoj bratskoj Rusiji. Ako je valjalo majci Rusiji, valja i nama – zar ne? Ovdašnja desnica neprekidno trubi o povratku tradiciji. Rješenje koje predlažemo je upravo tradicionalno: tako je oduvijek bilo u Crnoj Gori, pa i u onoj Kralja Nikole. Sadašnji status SPC u Crnoj Gori je novotarija, suprotna tradiciji, koja nema nikakvo utemeljenje.

Crkve i manastiri su istorijski-kulturni objekti, te ih kao takve treba i tretirati. Ti se objekti, nakon nacionalizacije, trebaju prenamijeniti u muzeje. Svakako smo viđeli da crkveni poglavari nisu u posjedu dokumenata koja potvrđuju njihovo navodno vlasništvo, s obzirom da su manastiri većinski oteti i pripisani Srbiji. No, da budemo iskreni, mi svakako smatramo da je koncept privatne svojine buržoaska podmetačina koja se mora razriješiti nacionalizacijom ili u boljem slučaju podruštvljavanjem (eng. communal ownership).

Foto: RSE

Građani i građanke Crne Gore bi trebale imati besplatan pristup i obilazak ovih objekata, u svrhu edukacije i informisanja o vremenu nastanka i izgradnje, okolnostima istih, objašnjavanja arhitektonsko-umjetničkog aspekta, te pružanja transparentnih informacija o eventualnim sumnjivim donacijama i prihodima koji su pomogli izgradnju konkretnih centara, kao i ulozi SPC u ratovima koji su doprinijeli obogaćivanju individua koji su onda iz zahvalnosti “čašćavali” popove.

Stranim turistima će se ulaz naplaćivati. Biće im pružene identične usluge, a pored kustosa će im biti obezbijeđene slušalice sa prevodom na engleskom jeziku koje će objašnjavati prethodno pomenute istorijske zapise i činjenice.

U toku sedmice, postojaće nekoliko slobodnih termina, u kojima će bilo koja od religijskih zajednica moći da organizuje liturgije i slične obrede unutar prostora, nakon što plati adekvatnu cijenu jednočasovnog zakupa prostora. Rezervacija bi se odvijala online klikom u naznačenom slobodnom terminu. U skladu sa korištenjem prostorija striktno u duhovne svrhe, direktni imperijalistički politički uticaj ili širenje mržnje bi bilo zabranjeno, a kazna za takvo djelo bi uključivala ukidanje mogućnosti korišćenja ovih objekata.

Od onoga što je već napravljeno, izgrađeno i učinjeno – korist će imati kolektiv, odnosno društvo koje je od poreza doprinijelo izgradnji ove imperije.

Šta raditi sa porezima i materijalnim bogatstvom?

Srpska pravoslavna crkva je treća najbogatija firma u državi Srbiji, odmah nakon dvije vodeće energetske kompanije. Procjenjuje se da SPC prihoduje više od 140 miliona eura godišnje, a veliki dio tog novca upravo donosi iz Crne Gore, preko Ostroga. Kontrola prihoda ove političke korporacije, naravno – ne postoji. Kao ni porez na dodatu vrijednost, na finansijsku transakciju, porez na bogatstvo, kao i porez na brojnu imovinu.

Stoga u ovom drugom dijelu predlažemo upravo to: porez na dodatu vrijednost (PDV) za sve proizvode koje prodaju (od vodice, ikona, svijeća pa do akcionih figura svetaca), kao i na usluge vjenčanja, krštenja i sahrana.

Što se donacija tiče, one su najveće od kriminalaca i tajkuna koji time pokušavaju da operu savjest ili možda i kreiraju saveznike. Za ostale, mi smatramo da zavedena i obespravljena radnička klasa daje „dobrovoljne“ donacije isključivo zbog crkvene velikosrpske propagande. Chomsky je taj proces nazvao proizvodnjom vještačke saglasnosti, a Gramsci hegemonijom. Oba termina označavaju sličnu stvar, koja se oslikava u hipotezi da u kapitalističko-imperijalnom društvu standardna forma prisile nije više potrebna. Prisila postaje implicitna, na taj način da se ni ne primjećuje da je nasilna naredba, već se uzima kao ličan stav i želja potlačenog, bez njegove ili njene svijesti da je u stvari ta ideja nametnuta spolja od visokih instanci moći.

Elem, u kratkom roku, bez kontra-hegemonističkih snaga obrazovanja, institucija i praksisa se protiv toga ne možemo boriti. Tako da bi umjesto prisilne zabrane donacija ljudima koji to žele (odnosno misle da žele), za početak religijskim institucijama na donacije jednostavno naplaćivali porez za fiskalne transakcije.

Finalna i najbitnija stvar je ta da crkva kao multimilijarderska korporacija mora da plaća dodatan porez na profit, u skladu sa politikama progresivnog oporezivanja. „Prije će kamila proći kroz iglene uši nego bogataš u carstvo nebesko.“ Jebiga, tako kaže Biblija. Pa svoju krvavo (bukvalno, ne metaforički) stečenu imovinu – podijelite sa sirotinjom.

Ovi koraci čak i nisu osobito revolucionarni: možemo mi to i jače. Isto tako, oni nisu ni apstraktni ni utopistički, jer prethodni načini oporezivanja se svakako sprovode, ali je crkva od njih izuzeta (!) – jer je bogatija, moćnija i jača od države, makar ove naše sa poltronskom vlašću. Štoviše, ona je gazda porobljenoj preCrnoj Gori. U tome leži sva problematika. Da bi se gospodarsko-sluganski odnosi promijenili, sve religijske institucije moraju ući u fiskalni i pravni sistem. Poreskom sistemu polažu račune svi građani. Razmislite: zašto to ne bi radila i crkva.

Kome te pare od naplaćenih poreza, rezervacija termina i naplaćenih onda da idu?

Da opet ne bi bilo glupih propagandnih priča da neko hoće da od crkve pravi hotele i kazina, iako u praksi to radi jedino sama Srpska pravoslavne crkva, ovaj novac neće ići direktno u budžet države.

Ne, ovaj novac će ići direktno nazad građanima i građankama kroz univerzalni bazični dohodak.

Kako smo prošlog mjeseca pisali, Centralna banka bi trebala otvoriti račun za svakog punoljetnog građanina/ku Crne Gore na koji bi se ovaj novac slivao. Na samom početku mjeseca dobijete tipa par stotina eura od religijskih zajednica putem ovog zakona. Pa da onda vidimo koliko će se vjernika sručiti na ulice po pozivu onih koji bi preko gladnih usta da brane svoje pune stomake, džipove, vikendice i imanja.

Vodeći se Marksovim istorijskim materijalizmom, mi smatramo da se neke nove užaščanstvene litije ne bi ni dogodile. Mislimo da bi i te novokomponovane vjernike boljela ona stvar da se bore za ratnohuškačku korporaciju koja im ubrizgava opijum za mase da bi im iskrivila sliku stvarnosti. Uz veće pare i sređeniju zemlju, nema ni potrebe da se od te stvarnosti bježi u imaginaciju “zagrobnog života”, već da se uživa u ovozemaljskom.

Kad je već Evropa sad umirila mase sa 200 eura koje su ljudi ionako dobijali (samo kroz zdravstveni doprinos umjesto direktno na ruke), nema razloga da se ne vjeruje da bi narod bio zadovoljan ako bi natrag dobio pare koje su prethodno ukradene od njega samog.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Pišu: Dušan Pajović i Andrej Nikolaidis, kolumnisti CdM-a