U korijenu Vučićeve – i one velikosrpskog nacionalizma –  opsjednutosti Crnom Gorom stoji nešto libidalno – tu nema spora. Ne znam šta oni misle: da Crnogorci imaju veći, da bolje jebu… šta god da je, libidalno je. Korijen takve opsjednutosti je uvijek libidalan. Ali to je druga priča, koju ćemo vam ispričati drugi put. Ili nećemo.

Jednako tako, u korijenu submisivnosti sa kojom crnogorski takozvani državni vrh kleči pred Vučićem i boji se da zucne bilo šta što bi ovoga naljutilo – stoji ono libidalno.

Kako bilo, Freud bi uživao posmatrajući bijedu crnogorskih “državnika” koji ponizno gledaju kako Vučić diže nogu da obilježi teritoriju koja je njihova – ma koliko je oni ne željeli i ne doživljavali kao svoju. Kakav spektakularni igrokaz beta mužjaka, u kojem je elementarno ljudsko dostojanstvo (čak i u odsustvu makar traga istoga) tek teret i muka.

Srbija nije imperija. Nikada to neće biti. Nesreća ovog regiona, kao i same Srbije, leži u tome što je velikosrpski nacionalizam imperijalan koncept, koji podrazumijeva širenje teritorije i uticaja. Za što Srbija nema snage. Stoga je koncept Moljevićeve Homogene, kasnije Velike Srbije, koji je spektakularno propao dva puta u XX vijeku, zamijenjen virtuelno-simulakrumskim konceptom Srpskog sveta. Razlika između Velike Srbije i Srpskog sveta je, u biti, razlika između seksa i masturbacije. Briljantni austrijski aforističar Karl Kraus tvrdio je da je seks, ionako, bijedna zamjena za masturbaciju. Eto utjehe Vučiću. Srpski svet je, vazda može sebi reći, Even Better Than the Real Thing, što vele U2. Srpski svet je Velika Srbija sa pornhuba.

Tri su osnovna razloga zašto je Vučiću dopušteno da sprovodi svoj masturbacijski velikodržavni projekat: oružje koje preko treće strane šalje u Ukrajinu, milioni koje sipa u lobističke crne rupe u Vašingtonu i – litijum, na kojem srpski beta-autokrata sjedi.

Kada imaš litijum, koji je Evropi nužan za sprovođenje zelene agende, a njemačkoj autoindustriji neophodan za rast, nema toga što ti ne može biti. Do mile volje se možeš igrati velikodržavlja i destabilizovati region.

Ja prestajem da pisem o Cg i Srbiji. Nema svrhe, cisto da cujete kako Vucic prisvoji Berane i Pljevlja pic.twitter.com/trK73TYApg

— Milos ! (@ibretnik) July 21, 2024

Kada imaš litijum, EU i SAD zažmire na oba oka (a i na treće) pred činjenicom da kontrolišeš i zloupotrebljavaš i ponižavaš crnogorski parlament, koji natjeraš da radi protiv interesa vlastite države. Kada imaš litijum, delegacija EU u Bosni ode na Vojničko groblje na kojem su sahranjeni i srebrenički dželati, da tamo, kakav vic, oda počast “poginulim civilima”.

No to smo već vidjeli.

U maju 1985. američki je predsjednik Ronald Reagan, u pratnji njemačkog kancelara Helmuta Kohla, položio cvijeće na Vojničkom groblju u Bitburgu, tadašnja Zapadna Njemačka. Ispostavilo se da je na tom groblju sahranjeno i 49 pripadnika SS-a. Uprkos snažnom protivljenju jevrejskih organizacija, Reagan nije odustao od ceremonije.

Novinski izvještaji tog vremena njegovu su odluku povezali sa Kohlovim pristankom da Amerika u Njemačkoj postavi Peršinge II usmjerene ka Rusiji. Reagan je odbio sve zahtjeve da od posjete odustane, poručivši kako to ne može učiniti Kohlu, jer mu je “dužan”.

Nije se radilo samo o tome. Snažna njemačka ekonomija bila je fundamentalni američki interes. Nakon II svjetskog rata, Amerika je pogurala obnovu Njemačke i od nje stvorila svog izabranog privilegovanog partnera-slugu. O tome je Varoufakis pisao u “Globalnom minotauru”.

Pod Globalnim minotaurom Janis je mislio na Ameriku. Ali nije potrebno mnogo znanja niti inteligencije da se shvati da je to, ujedno, ime i za svjetski ekonomski sistem.

Varoufakis je tvrdio kako Minotaur djeluje „poput divovskog usisivača koji uvlači višak tuđe robe i kapitala. I premda je takav „aranžman“ utjelovio najveću zamislivu neravnotežu u planetarnim razmjerama (…) ipak je doveo do nečega što je nalikovalo na globalnu ravnotežu (…) Vodeće svjetske privrede koje stvaraju višak (na primjer Njemačka, Japan i kasnije Kina) i dalje su masovno proizvodile robu koju je Amerika upijala. Gotovo sedamdeset posto zarade koju su te zemlje ubirale u globalnim razmjerama potom se vraćalo u Sjedinjene Države u obliku dotoka kapitala na Wall Streetu“.

Stalni dotok sredstava iz ostatka svijeta u SAD nalik je na žrtve koje su Minotauru podnosili stari Grci.

Varoufakis: „Kada su SAD izgubile ulogu države s viškom na platnom bilansu, sudbina Globalnog plana bila je zapečaćena. Kao što smo vidjeli, SAD su preokrenule novi dvostruki deficit u svoju prednost. Umjesto napuštanja uloge hegemona i pokušaja smanjenja deficita, učinile su baš suprotno: ojačale su hegemoniju rastom deficita! A kako se deficit mora finansirati, ključ za drugu poslijeratnu fazu bio je u tome da ostatak svijeta generiše cunami kapitala usmjeren prema Njujorku“.

Tu leži bit Reaganova performansa na groblju u Bitburgu: Minotaur je poslao cvijeće palim SS borcima, a Njemačka pare na Wall Street. I svi sretni.

To je ujedno bit EU performansa na Vojničkom groblju u Bratuncu. Oni Vučiću cvijeće za srpske vojnike koji su sproveli genocid u Bosni, Vučić njima litij.

Ako su stvari na ovome svijetu – koji je, vele, najbolji od svih mogućih – postavljene tako da se za nacističke zločine može platiti bezuvjetnom podrškom ubijanju palestinske djece, iz toga proizilazi da je za folcvagenov srpski litijum poželjno platiti mrtvim Srebreničanima.

Po mom sudu, u pitanju nije politika, nego dokaz da kapitalizam ne preza ni od nekrofilskih praksi. No stvari stoje tako: kapitalizam ne počiva samo na beskrajnoj eksploataciji živih, nego i mrtvih. Jer mrtvi imaju golem simbolički kapital. Koji sagorijeva bolje čak i od fosilnih goriva.

Da, stvari stoje tako: zaludni su tantrumi uvrijeđenih. Biti neprekidno uvrijeđen znači neprekidno biti donji. O tome bi, evo vam doista dobronamjeran savjet, morala računa povesti crnogorska politička i intelektualna elita. O tome da nas logika viktimizacije i narastajući crnogorski resentiman ne dovede do sljedećeg: jednima litij, drugima Srpski svet, a nama status žrtve koja će sljedećih 100 godina kukati nad reprizom 1918.

O sljedećem vam govorim. Vučić igra. Vi kukate. Kome? The World Won’t Listen, što bi rekli The Smiths. Bog neće pomoći, što bi rekao sjajni hrvatski pjesnik Marko Pogačar.

Vučić u Bosni i Crnoj Gori koristi istu strategiju: konstantno neselektivno soft power bombardovanje. Jedan dan Prijedorom maršira Vojska Srbije; drugi dan stiže najava da će mir u Bosni čuvati MUP Srbije; treći dan biće nešto treće. Jedan dan sluganskom, bijednom parlamentu u Podgorici nameće Rezoluciju o Jasenovcu; drugi dan na Lovćen postavlja kapelu Kralja Aleksandra, simbol srpske okupacije Crne Gore; treći dan uvodi srpski kao službeni jezik.

Vučićeva startegija je, u biti, varijacija onoga što je Mladić svojevremeno, tokom bombardovanja Sarajeva, formulisao kao „Raspameti!“.

Vučić je okupirao Podgoricu. Sarajevo nije i neće. U odgovoru na pitanje zašto Podgoricu jeste a Sarajevo nije leži odgovor na pitanje: što nam je činiti.

Odgovor je: otpor. Ako naš mirni, demokratski i dakako dostojanstveni otpor za EU i SAD nije skuplji od Vučićevog litija, nama spasa nema.

Jebi ga. Nije fer, ali je tako. Ko nije potencijalni problem, nije za stolom. A ko nije za stolom – na stolu je.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM