,,Daleka braćo moja, sa Lazina širokih, sa Zete i Sušice, sa mnogih polja, koja su krv vašu svikla. U tamni suton ja vidim mladiće, još nemaju ni 20 ljeta i vidim ruku, nepojavnu strašnu, koja ih odvaja, od bližnjih, od svijeta“. Tako je pjesnik slobode Petar Đuranović ,,bolovao“ strijeljanje skojevaca i skojevki, na samom kraju rata, u vremenu kada se sloboda nazirala i kada je njemački komandant uzalud poslao telegram četničkim vođama da prestanu sa terorom.

Hroničar zapisuje tužnu istoriju ,,bratske krvomutnje“, kada su u zatvoru Musovača četnici zatvorili blizu 300 mladih iz Kosovog Luga, uz optužbu da su komunisti, da sarađuju sa partizanima. U zatvoru muke i prebijanja, korbačima i cokulama. Zidovi su krvlju isprskani, umjesto vode u julski varopek, davali su grumen soli. Ali ostalo je zapisano da niko nikoga izdao nije i ,,da se pod udarcima mnogi onesvješćuju“.

Bio je to cvijet crnogorske mladeži. Među stasitim momcima bile su 23 majke i đevojke – sve crnogorske heroine. Senka Vujašković, Senka Vujošević, zatim Ružica Vučinić, Roksanda i Marta Dragović, Jovanka Ivanović, Roksanda Jovanović, Jagoda, Danica i Ružica Kalezić, Jelena Pavličić, Bosa Pavlović, Milosava Popović, Milka i Irena Radović, Miruna Suhih-Grgurović, Milka Ćipović, Draga Ulić, Zorka, Jovanka i Roksanda Šaranović i bliznakinje Darinka i Milena Jovanove Zeković, na koje podsjeća pjesma ,,Iste su godine svi bili rođeni...“

Noć pred suđenje, četnički glavešina sa pratnjom uskočio je u kuću Zekovića i bahato viknuo ocu Jovanu: ,,Šćeri su ti osuđene na smrt, izaberi koju da ti ostavimo“. Starina je bolno rekao: ,,Zajedno su na svijet došle, ja ih ne mogu i neću razdvajati. A vi činite što ste naumili“.

I otišle su zajedno u smrt Darinka i Milena, skojevke i slobodarke.

Imena strijeljanih

U zatvoru pod udarcima umire Kokica Grgurović –Suhih. Muke neviđene trpi i Slovenka Irena – Colner Radović, koju hapse sa troje sitne đece. Jelenu Pavličić, učenicu Trgovačke škole, tukli su besomučno, ali je skojevski trpjela i ćutala. Skojevka Danica Kalezić, koju udaraju cokulama, pada na ruke rođake Ruže. Milorada Puca Prelevića korbačom tokom noći udaraju više od sto puta. Svi su u zatvoru trpjeli, a na sramnom suđenju odbijali svaku krivicu i ćutali. Prebijali su Jagoša Jovanovića, Branka Brajovića, Đorđiju Burića, Petra Markovića, Jagoša Pejovića, Raduloviće - Dragutina, Ljubomira, Milutina, Grguroviće - Milorada i Svetozara, Jovoviće - Miladina i Branka, Borislava Ćukovića, Draga Jelušića, Radisava Kaluđerovića, Kovačeviće - Iliju i Đorđiju, Svetozara Koljenšića, Radoja Krivokapića, Milovana Miškovića, Danila Pavićevića, Vlada Pajovića, Branislava Prelevića, Milivoja Simonovića, Velimira Stojića.... i one koji su preživjeli Danicu Maiković-Šundić, koja se ponosila hrabrošću svojih drugarica, zatim Dragišu Lazareva Kalezića, Momčila i Đorđiju Đurovića i mnoge druge.

Bronzana djevojka: Spomenik sjećanja i poštovanja, rad vajara Draga Đurovića

I stiglo je, nakon presude četničkog vojnog suda, to kobno jutro, kada su u Mlakama, iznad velike jame, iz koje je tokom ljeta vrela krv, strijeljali mladost Kosovog Luga. Bili su vezani konopima, stajali su prkosno i ponosno, a profesor Niko Raspopović, koju godinu stariji od ostalih, rekao je: ,,Gledajte u sunce, kratko će da traje“.

I trajalo je kratko. Ali pamtiće se dugo. Jer i sada, nakon osamdeset ljeta, živi među potomcima sjećanje na hrabre e mladiće i đevojke Kosovog Luga. I zato pjesnik završava pjesmu sa početka ovog tužnog podsjećanja ... ,,ja ih još vidim u jutarnjem sjaju / kako sa nama u sjutra koračaju“.

OTPOR I MRŽNJA PREMA OKUPATORU I IZDAJNICIMA

Među zatvorenicima bio je i Dragiša Lazarev Kalezić, koji je prije skoro pola vijeka, sjećajući se tih mračnih zatvorskih dana, zapisao: ,,Čini se da je ođe karakteristično što se događaj na Lazinama zbio takoreći pred sam kraj rata, nekoliko mjeseci prije oslobođenja Kosovog Luga, odnosno danilovgradskog područja. I okupator i četnici osjetili su da im se primiče kraj, a poznato je da ranjena zvijer može da bude vrlo opasna. Zadojeni mržnjom i zahvaćeni paničnim strahom, na brzinu su pohapsili sve koji su po nečijim sudovima bili sumnjivi. To su po pravilu bili članovi partizanskih porodica i gotovo svi koji nijesu prihvatali okupatorsku i četničku ideologiju i njihovu prljavu rabotu. Mislim da su onog ljeta strpali u Musovaču oko 250 mladih, od kojih ogromna većina nije imala ni po 25 godina. Otpor, mržnja i prkos prema okupatoru i domaćim izdajnicima i želja za slobodom bili su zajednički imenitelj ogromne većine naroda u ovom kraju. Ja mislim da su četnici tada pohapsili i strijeljali još toliko mladosti, po njihovom sudu ne bi pogriješili. Oni su se zapravo uspaničili što su prinudom užasnog mučenja, što preko svojih doušnika, došli do zaključka da je njihova prljava rabota sluganstvo okupatoru toliko omražena, da su jednostavno ostali kao brabonjci na ćedilu. Strijeljanje na Lazinama je posljedica smrtnog straha za goli život i jedna odvratna osveta u predsmrtnom ropcu.

Dragiša Lazarev Kalezić

I još jedno sjećanje. Poslije strijeljanja skojevaca radost što sam ostao živ bila je pomiješana sa nekim stidom što nijesam i sam zaglavio sa velikom brojem meni dragih drugarica i drugova koji nijesu ama baš ništa više bili krivi od nas koji smo ostali živi, jer smo svi bili zaokupljeni istom idejom slobode i nekog našeg idiličnog komunizma, kao i strašnom mržnjom prema neprijatelju i domaćim izdajnicima. Siguran sam da smo svi mi mlađi tako mislili i osjećali“. 

ZABORAVLJENI SARADNICI OKUPATORA

Nekoliko mjeseci nakon završetka rata, Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača javnom tužiocu Federalne Crne Gore na Cetinju uputila je spisak od 62 ratna zločinca, vezana za strijeljane na Lazinama, uz napomenu da ,,Odluka Komisije ne obavezuje niti može da utiče na sudsku odluku“. Jedan, ne veliki broj saradnika okupatora je odgovarao, većina je nastavila da živi i radi, bez velikog tereta prošlosti. Valja istaći i podatak da su dvojica /K. R. i F. S/ iz streljačkog stroja odbili, pod prijetnjom smrću, naredbu četničkog komandanta da pucaju u zatvorenike. Rekli su, po svjedočenju hroničara, ,,nećemo da pucamo, oni su naše komšije, braća, sestre, rođaci.

Odavanje pošte strijeljanima: Nikolica Vujašković sa kćerkom

Izvor:Pobjeda