To nije pobjednička strategija, nego matrica kontrole štete.

Matematika je neumoljiva. Ujedinjena ili ne, ovakva opozicija, bez radikalnih promjena, može da računa na 25, najviše 30 posto glasova. I? Šta onda?

Ključno pitanje je: kako opozicija može steći povjerenje još 20 posto birača?

Odgovor je očit. Da bi pobijedila na izborima, opozicija treba nove snage. Treba pluralizam i slobodu, a ne disciplinu u koračanju jednom kolonom. Ne treba jednoumlje, praćeno brutalnom odmazdom, kampanjom klevetanja nad onima koji ne pristaju, nego otvorenu, ako je nužno i neprijatnu javnu raspravu. Treba katarzu. Koja nije ni na vidiku.

Opozicija je, rekoh, petrificirana. Čak i novi opozicioni subjekti nisu novi, nego prepakovani stari.

U čemu je problem? Šta sprječava opoziciono nastrojene građane da se politički organizuju tako da bolje pokriju čitavo političko/ideološko polje? Zašto ne bi postojala desna crnogorska stranka? Zašto ne bi postojala nepokolebljiva progresivna lijeva stranka, odlučna u borbi protiv imperijalnih uticaja – kako Srbije i Rusije, tako i „naših zapadnih prijatelja“, onda kada naša EU i SAD raja osjeti kolonijalnu urgenciju?

Zašto ne bi postojala crnogorska patriotska, lijevo-populistička stranka? I mnoge druge.

Kako je moguće da je dinamika među partijama vlasti tako superiorna u odnosu na onu opozicionu? Pogledajte kako se oni glatko pomjeraju po ideološkom polju. URA – od lažnih „progresivnih“ politika do odbrane „crnogorskih nacionalnih interesa“ koje su upravo oni, svojeručno, sahranili. Predsjednik Milatović – od srpstva ka crnogorstvu.

Pogledajte kako suvereno Mandić i ekipa ostaju na istim pro-ruskim i velikosrpskim pozicijama, vodeći računa da mimikrijom zavaraju zapadne centre moći kojim su njihovi crnogorski, „nezavisni“ informanti garantovali da su ti uskliknimo-s-ljubavlju-svetitelju- Putinu dobri i pošteni momci spremni za tranziciju u pro-NATO i pro-EU tabor.

Za to vrijeme opozicija je, rekoh, okamenjena. I u očitom strahu od novog.

Naš neprijatelj je višestruko veći, bogatiji i brojniji. We are outgunned. Naša pozicija je striktno defanzivna i reaktivna. Ne uspijevamo čak ni reagovati ni na manji dio onoga čime nam svakodnevno razvlače pamet. Ako mislite da će to završiti kao u filmu 300 – neće. Ili ćemo misliti brže i dalje, smjelije i nekonvencionalnije, ili je planirani ishod neminovan.

Za početak, valja razumjeti da veliko „mi“ ne postoji. Valja razumjeti da postoje tek građani, individue koji imaju zajednički cilj: evropsku, nezavisnu i građansku Crnu Goru. Pokušaj da se od tih građana pravi tabor osuđen je na odumiranje i neizbježnu propast. „Ako ne mogu plesati ne želim biti dio vaše revolucije“, često su citirane riječi revolucionarke i feministkinje Emmae Goldman. Dok neko ovdje ne razumije da stav onih koji „žele plesati“ nije manje važan niti manje vrijedan od stava bardova koji danju i noću bdiju nad sudbinom nacije – sve je za kurac, da prostite na ovom iskazu toksičnog maskuliniteta.

A istina je takva da Vučićev politički bašibozuk u Crnoj Gori djeluje brže, modernije i nekonvencionalnije od „branitelja Crne Gore“.

Ozbiljan kandidat za najslavnije stihove u povijesti, oni iz Helderlinovog „Patmosa“, vele da tamo gdje je opasnost, prebiva i spasonosno. Patmos je, ako je neko zaboravio, ostrvo na koje je prognan Sveti Jovan, da tamo napiše „Otkrivenje“ kojim završava Novi zavjet. Da tamo, dakle, najavi pad Rima i Apokalipsu, kao eshatološki hepiend istorije, kao najveću i jedinu suštinsku promjenu.

Ako u crnogorskom društvu nema ( a ja mislim da ima) organske, autentične potrebe za novim oblicima političkog organizovanja i otpora, potrebe za proširenjem područja borbe – onda će nas promjene biti želja. Ako tradicionalne suverenističke partije guše potencijal za pluralizam otpora, onda je njihova odgovornost za propast – i bivšu i buduću – još veća.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a