Stručni termin za ekonomsko-finansijsku politiku Crne Gore u posljednje četiri godine ne postoji. Primjeri ovakvog javašluka, populističko-prevarantskih mjera, ad hoc odluka i utrkivanja u nerealnim obećanjima nijesu zabilježeni u svijetu. Lutanja u strategijama, usvajanje mjera kojima se urušava ionako fragilan finansijski sistem, uvođenje novih kategorija – nebuloza kao što je „prosječna minimalna zarada“ i sličnih složenica, sve više podsjeća na eksperimente u kojima su pokusni kunići – građani.

I dok se ozbiljni ekonomisti hvataju za glavu, pokušavajući da razmrse klupko poreskih poremećaja koje tri vlade u posljednje četiri godine donose na mjesečnom nivou, građani su sve više zbunjeni. Baš kao pokusni kunići u laboratorijama – nikada ne znaju šta će novo da ih zadesi.

Ono što građani ipak dobro vide su cijene svih namirnica, ali i ostalih kategorija kao što su nekretnine, stanarine, ljetovanja, zimovanja… Prosječnom građaninu nije jasno kako je hrana jeftinija na primjer u Njemačkoj, nekretnine u Italiji, a ljetovanje u Bugarskoj, Grčkoj ili Albaniji. I zašto se cijene većine artikala na dnevnom nivou mijenjaju po više puta.

Teorijsko objašnjenje o administrativnom povećanju zarada, koje nije bazirano na realnom rastu privrede, građanima ne znači mnogo. Kod njih je računica jednostavna-veće plate znače i veću kupovnu moć. Praksa im je, međutim, pokazala suprotno. Rast zarada u iznosima nije značilo da za veći iznos mogu kupovati više, naprotiv. U ekonomiji se to zove nominalni i realni rast plata. Nominalni je kada umjesto 250 eura primate 450 eura. Ili što bi rekli ovi iz Pokreta Evropa sad: 450 je veće od 250. U matematici je to tačno. U ekonomiji i ne baš. Jer realni rast zarada bi značio da za 450 eura danas možete kupiti više od 250 eura prije godinu dana, a to nije slučaj. Čak suprotno – sa 450 eura građani kupuju manje od nekadašnjih 250 eura. I tu dolazimo do inflacije.

U Crnoj Gori su samo cijene evropske

RAZLOZI

Poznato je da država ima „dvije ruke“ jednu kojom daje a drugu kojom uzima. Ona ruka kojom uzima uvijek je veća od one kojom daje, jer država mora da finansira administraciju, socijalu, investicije, zdravstvo, prosvjetu, policiju, vojsku… Sve to plaćaju građani. Kad država kao što je Crna Gora raznim PR strategijama pokušava da pokaže da joj je veća ona ruka kojom daje, to je klasična prevara građana. Jer država ne zarađuje, već uzima od poreza, doprinosa, razreza, akciza, taksi, carina… Sve to plaćaju građani. Da bi građani mogli to da plaćaju, država mora da jača privredu. Jaka privreda znači dobru zaradu, a samim tim i veće plate i sve ovo što su zahvati države.

”Stručnjaci” iz PES-a su mislili da su pametniji od čitavog svijeta, pa su krenuli u povećanje zarada ne jačanjem privrede i stvaranjem novih vrijednosti, već poreskim pretumbavanjima. Prvo su uzeli doprinose na zdravstveno osiguranje. Da budemo do kraja precizni, poreska opterećenja na zarade su bila među najvećima u regionu i tu je bilo prostora za izmjene. Ali ne preko noći i ne na način na koji je to uradio PES.  Jer se minusi u budžetu moraju nadoknaditi. U prevodu, da bi zdravstveni sistem funkcionisao, mora da ima para. Više se ne finansira od doprinosa, a rupa se nadoknađuje ili iz zaduženja koje je u posljednje četiri godine skoro dostiglo nivo iz prethodnih 20 ili od novih poreza. Sve ovo povećava inflaciju. Administrativna ekonomija nakon 2020., koja je vještački pumpala potrošnju a ništa nije uradila na razvoju ekonomije, značajno je doprinijela drastičnom rastu cijena i obezvrjeđivanju administrativnog povećanja zarada…

Istini za volju, inflacija je pogodila cijelu Eurozonu, ali i ptice na grani znaju da je u Crnoj Gori inflacija bila mnogo veća nego u Eurozoni. Iako PES-ovci tvrde da to nije tačno, dovoljno je, što pojedini mediji i rade ovih dana, uporediti cijene u Crnoj Gori sa cijenama u državama Zapadne Evrope. Sponzorisani tekstovi PES-a o značajnoj inflaciji koja je samo uvezena ili uvozna, su samo fiktivna realnost u kojoj, kako kažu kreatori eksperimentalne ekonomije – na drastični rast cijena u Crnoj Gori ne utiče politička ekonomija nove vlasti, odnosno ekonomija rasta potrošnje bez rasta produktivnosti.

Podaci pokazuju da cijene u Crnoj Gori počinju znatno brže rasti u poređenju sa Eurozonom (veoma važno jer su to zemlje koje koriste euro) od januara 2022. godine dakle tačno od početka primjene programa ES1. To precizno mjeri i pokazuje EUROSTAT. Uz to, u odnosu na 2019. godinu cijene električne energije u Eurozoni uvećene su u prosjeku za 42 odsto, što je izazvano ratom u Ukrajini, a u Crnoj Gori svega 2,9 odsto. Šta bi se desilo sa inflacijom u Crnoj Gori da su cijene električne energije porasle, što bi bilo jedino ekonomski opravdano sa stanovišta stabilnog i sigurnog snabdijevanja, u skladu sa tržišnim? Inflacija u Crnoj Gori bi bila još veća jer je poznato koliko cijena električne energije utiče na ostale cijene…

EVROPA SAD 2

Neznaveni i nezajažljivi populisti, nakon Evrope sad 1, umjesto ozbiljne reforme koja bi dovela do neke stabilnosti sistema, zanešeni ”uspjehom” Evrope sad 1, kreću u nova obećanja. Minimalna plata 700 eura, prosječna 1000, 25 odsto povećanje svih zarada, sedam sati radno vrijeme, 600 eura minimalne penzije, puna zaposlenost. Ekonomija je cvjetala na bilbordima.

Kad su ušli malo dublje u računicu, čak i oni su shvatili da to baš ne može tako. I ne da ne može, nego smo i ovako blizu kolapsa. A predizborna obećanja se moraju ispuniti. Kreće krnji program Evropa sad 2, nazvan Fiskalna strategija da to bolje zvuči, koji ukida doprinose na penziono osiguranje i predviđa platu za srednjoškolce od 600 eura, visokoškolce (one koji rade i to na mjestima predviđenim za to) 800 eura. Uhvaćeni su u laži, ali se nadaju da su slagali manje. I da će građani opet popiti onu priču da je 600 veće od 450.

Politika povećanja stopa poreza na potrošnju  je pogrešna jer dovodi do povećanja cijena, a Vlada koja se nada da će povećanje cijena povećati i prihode mora biti strašno neznavena

Da bi to postigli, predlažu čitav set poreskih izmjena. Jer rupu u budžetu opet moraju da nadoknade. Oporezuje se sve osim vazduha, a i to nije isključeno da će se desti.

Tako se povećava stopa PDV-a na smještaj u hotelima sa 7 na 15 odsto čime bi imali treću najveću stopu PDV-a na smještaj u Evropi, povećanja stope PDV-a sa 7 na 15 odsto na hranu u restoranima, uvođenja akciza na mirna vina iako u konkurentnim zemljama u regionu ona ne postoji, povećanja stope PDV-a sa 7 na 15 odsto na knjige i novine, ulaznice za bioskop i pozorište, koncerte i sportske događaje, a u Hrvatskoj je npr. stopa u tim segmentima 5 odsto.  Tu je i markiranje goriva, ukidanje oslobađanja plaćanja PDV-a za pošiljke do 75 eura i druge predviđene mjere na prihodnoj strani budžeta će dovesti do povećanja cijena koja će najviše pogoditi one koji imaju manje i koji su i inače bili pod pritiskom posljednjih godina zbog inflacije. Da pojasnimo – onima koji imaju to je neosjetno, onima koji nemaju je izuzetno važno…

Tako će najsiromašnije kategorije da plate luksuz bogatih, jer kad se umjesto rasta prihodne strane budžeta kroz stimulisanje razvoja privrede, povećanje konkurentnosti i produktivnosti, širenja poreske baze izabere navedeno povećanje stopa PDV-a kako bi se “ispeglalo” nagomilavanje administracije i rast neproduktivne potrošnje, inflacija cvjeta. Svi ovi nameti neće donijeti planirane prihode u budžetu, jer će građani jednostavno prestati da ih koriste ili će to raditi u manjoj mjeri. Samo će povećati inflaciju i značajno urušiti konkurentnost naše privrede, posebno turističke.

Politika povećanja stopa poreza na potrošnju  je pogrešna jer dovodi do povećanja cijena, a Vlada koja se nada da će povećanje cijena povećati i prihode mora biti strašno neznavena. Ekonomija ima svoje zakonomjernosti,  za koje naši donosioci odluka očigledno nijesu ni čuli.

Najbolji primjer neznanja, da upotrijebimo taj eufemizam, je izjava premijera Milojka Spajića  da bi državno preduzeće koje bi imalo i robne rezerve, a i dostavljalo na kućnu adresu osnovne životne namirnice po najpovoljnijim cijenama, obesmislilo oligopoliju trgovaca. U moru nebuloza koje su se čule posljednje četiri godine, ovo je zaista biser kojem ne treba dodatno objašnjenje. Ono što je neobjašnjeno je da ima još uvijek poneko ko mu vjeruje.

Izvor:AKTUELNO

Izvor:Aktuelno