Onima koji malo bolje poznaju njegov način upravljanja, pa su umjesto ad-hoc usvojili upotrebu uzrečice paf-paf kojom Spajić opisuje sopstvene procedure, jasno je da ne propušta priliku da se odbrani od lavine komentara koju su tek djelimično izazvali njegovi potezi prethodne sedmice, a dodatno zakomplikovali pokušaji odbrane njegovih partijskih kolega. 

Spajić je odabrao takav krug saradnika i savjetnika da pored komunikacione strategije kojom se koriste ona priča njegove partijske koleginice o nošenju jednih patika tokom odrastanja punih 16 godina djeluje poput aksioma. Izgleda kao da će premijer više morati da se brani od PES-ovih odbrana nego od onoga od čega su ga njegovi članovi branili. 

Transformacije premijera tokom komunikacije nijesu ništa novo. Nekad nije propuštao prilike da proćaska s novinarima za koje je imao vremena na pretek, sad zakazuje netematske monologe bez ijednog najavljenog detalja i prilike da neko pripremi pitanja. Sličnu transformaciju možemo da vidimo i na primjeru njegovog odnosa s predsjednikom Jakovom Milatovićem.

Prethodne sedmice vidjeli smo njihovu online raspravu o inflaciji tako što se Milatović obraćao u svoje ime, a Spajić progovarao kroz članove PES-a. Čas biste vidjeli pokušaj vođenja jedan-na-jedan dijaloga, čas mnoštvo likova koje jedva uspijevate da popamtite – kao kad biste naizmjenično čitali „Čekajući Godoa“ i „Gordost i predrasudu“. Doduše, na crnogorskoj političkoj sceni ni gordosti ni predrasuda ne fali, a ni čekanja – na onaj trenutak kada će se makar neko uozbiljiti.

Nakon poglavlja „Cijene u plamenu“ i „Tajne Sen Tropea“ na stranicama ovog djela eksperimentalne literature uočavamo ime predsjednika Skupštine Andrije Mandića. On predlaže da Savjet za odbranu i bezbjednost više ne donosi odluke jednoglasno. Jer, zašto bi tri najviša funkcionera u državi morala da budu saglasna oko bilo kojeg pitanja kad jednostavno dvojica mogu da preglasaju trećeg, čak i kad je bezbjednost zemlje u pitanju.

Mandić nudi ovaj prijedlog zato što premijer i predsjednik ne bi mogli da se dogovore ni oko termina sastanka, dok on s premijerom ne mora ni da se dogovara – dovoljno je da nešto poželi.

Spajić će svaku Mandićevu želju bespogovorno ispuniti trčeći, glasaće javno, pred njegovim očima kad god bi se u zbiru glasova mogao tražiti onaj kome je ruka otišla u neželjenom pravcu, a Savjet za odbranu i bezbjednost će, ako treba, svesti na nivo kućnog savjeta. Čemu konsenzus kada je Spajić donošenje odluka svakako povjerio Mandiću… 

A dok se pitamo o čemu će premijer pričati sjutra – makar znamo da to neće biti nešto što se ovako zahtjevnom šefu ne bi svidjelo.

Izvor: Anatena M