“Ubijena je još jedna žena koja je tražila pomoć i zaštitu od institucija sistema koje joj to nisu omogućile u potpunosti jer je procjena tužilaštva bila da da se u radnjama počinioca porodičnog nasilja ne stiču elementi krivičnog djela, te mu je izrečena mjera zabrana prilaska partnerki i maciji djeteta. Prekršaj te mjere od strane nasilnika sada počinioca zločina prije dva dana za epilog je imala još jedan u nizu femicida. Tako se tragično i zločinački okončalo još jedno porodično nasilje i ako je, ponavljam, žrtva tražila institucionalnu pomoć i podršku”, istakla je Petrović..

Država, odnosno institucije koje bi po prirodi stvari trebale da se bave problemom nasilja nad ženama, kaže Petrović, tako šalju poruku da su ili nemoćne pred sve većim brojem prijavljenog nasilja nad ženama, ili državu uopšte ne interesuje alarmantno stanje porodičnog nasilja nad ženama što bi značilo da zanemaruju problematiku više od polovine stanovništva, jer su žene većinska populacija ( oko 51 odsto žena u Crnoj Gori).

“Ne štiteći adekvatno elementarna ljudska prava žena žrtava raznih oblika nasilja država ne štiti ni njihova zagarantovana ljudska prava među kojima je svakako i pravo na život. U ovom momentu i periodu ne vidim ni dobre namjere, a kamoli korake vlasti da nešto urade po pitanju narastajućeg nasilja nad ženama i povećanja slučajeva femicida”, smatra ona.

Prema njenim riječima radne grupe, strategije i usklađivanje zakonodavnih normi sa evropskim zakonodavstvom, ne daju rezultate na polju prevencije i suzbijanja porodičnog nasilja i nasilja nad ženama uopšte iz prostog razloga što se praktično ne primjenjuju i gube svaki smisao van populističkog narativa.

“Sa druge strane ne rijetko žrtvama se bave oni koji nemaju ni minimum razumijevanja, empatije i ne shvataju suštinu i svrhu pružanja pomoći i podrške ženama žrtvama nasilja, jer se njihovo “razumijevanje” svodi na profitabilnost kroz određene državne gantove manjeg ili većeg obima”, primjećuje ona.

Petrović upozorava da tamne i zabrinjavajuće statistike o porodičnom nasilju nad ženama ne mogu biti potpune jer ne postoje sveobuhvatne statistike za čitavo područje Crne Gore.

“Primjera radi ne postoje statistički podaci u kojoj mjeri i u kojim oblicima se nasilje dešava nad ženama i djevojkama na ruralnom području, jer se tom ciljnom grupom žena niko ne bavi u smislu edukacije, informisanja, zaštite i podrške. Nema kontinuiranih medijskih kampanja i edukacija koje bi bile prilagođene određenim ciljnim grupama žena i prilagođene njihovom jezičkom i što prihvatljivijem shvatanju posljedica nasilja, kao ni informisanja i upućivanja na servise pomoći i podrške”, naglasila je ona.

Tako se, napominje Petrović, “vrtimo u krug” od slučaja do slučaja i kao praktičarka ne vidim skoriji izlaz iz kruga nasilja i femicida i lošeg, tačnije pasivnog odnosa i pukog bezličnog, nezainteresovanog, posmatranja vlastodržaca na narastajući problem nasilja nad ženama.

Ona upozorava da nisu svi slučajevi nasilja nad ženama vidljivi, niti se prijavljuju zbog straha od osvete nasilnika posebno nad djecom, zbog nemogućnosti da žrtva prijavi nasilje jer uglavnom nema razumijevanje i podršku porodice, ali ima zagarantovanu stigmu sredine i većinskog društva da “ruši bračni zajednicu”, zbog nepovjerenja žrtava nasilja u neke institucije sistema i sekundarne viktimizacije, zbog odbacivanja iskaza žrtve kao prihvatljivog jer je žrtva nasilja najćešce i jedina svjedokinja u procesu.

“Konačno prijavljivanje porodičnog nasilja je i početak neizvjesnosti po samu žrtvu da li će biti ispoštovana sva njena ljudska prava, da li će sudski postupak biti okončan u razumnom vremenskom roku i da li će nasiljnik biti uopšte sankcionisan ili oslobođen ili eventualno kažnjen blažom kaznom”, navodi Petrović.

Ona smatra da nasilje nad ženama u porodičnoj zajednici i uopšte u drugim sferama života i rada trebalo bi biti na ljestvici prioriteta po mjerama koje bi država preko institucija preduzela bez daljeg odlaganja.

“Kako u posljednjih par godina državni vrh nije pokazao ni minimum interesovanja za rješavanje ove problematike tako su i moja očekivanja da se to sada desi vrlo mala. Moguće je da bude nekih populističkih narativa koji nikada nisu donosili boljitak za žrtve nasilja već su plasirani jedino u službi lične i političke profitabilnosti onih koji su u poziciji moći i odlučivanja”, rekla je Petrović.

Osim, dodaje ona, što je veći dio društva ostao u patrijarhalno konzervativnim i retrogradnim konceptima razmišljanja o položaju i pravima žena, i dobar dio političkih, posebno vladajućih struktura ima identičan stav nazadan i primitivan koncept o ženama i njihovim ulogama u porodici, društvu, javnim mjestima, nastupima, političkim sferama djelovanja.

“Ono što je najteže mijenjati – svijest, ostala je na niskom nivou kada su u pitanju žene i njihova uloga u porodici i društvu uopšte. Velik broj povratnika u činjenju nasilja nad ženama govori i o činjenici da se država nije još uvijek pozabavila resocijalizacijom učinoca porodičnog nasilja i da to pitanje još uvjek nije ni u narativu otvoreno niti se razmatra po onome što je do sada poznato”, kaže ona.

“Nasilje nad ženama i femicid su svakako zločini i odnos države prema ovim djelima i počiniocima govori najbolje u kojoj mjeri se žene poštuju i koliko su u (ne)mogućnosti da ostvare svoja prava garantovana nacionalnim i međunarodnim zakonima”, zaključila je Petrović.

Ona poručuje da je zakonodavne norme za počinioce bilo kojeg oblika nasilja nad ženama potrebno pravovremeno i adekvatno primijeniti, kako bi se poslala ohrabrujuća poruka ženama žrtvama nasilja i obeshrabrujuća za počinioce nasilja ili povratnike za ovo krivično djelo .