U Srbiji se dešava još jedan protest. Ovoga puta protiv Rio Tinta i kopanja jadarita u zapadnim područjima zemlje, a posredno je, kao i manje-više većina protesta u novijoj istoriji Srbije, uperen protiv vlasti. Tviter (X), a pretpostavljam i druge društvene mreže koje manje posjećujem, vrve od laičkih analiza o tome šta očekivati i da li išta očekivati od demonstracija koje su na ulice Beograda, poslije više od godinu dana, izvele značajan broj prosvjednika. Ovog puta lista zahtjeva protestanata svedena je bukvalno na samo jedan, a koji se može iskazati prostom imperativnom rečenicom: “Nećete kopati!”.

Masa koja se okupila da svojim prisustvom pomenutoj naredbi da što ozbiljniji prizvuk, ideološki je i politički nejasno profilisana. Oko nje se vrte političke stranke širokog spektra, ali one, koliko je meni poznato, nisu preuzele lidersku ulogu protesta (ili im to nije dozvoljeno). Iz te neuobličene mase uglavnom provejava nacionalni sentiment, tu su neizbježne zastave, troprstašenje, tu i tamo u govorima se poziva na slogu, pravoslavlje, što se u današnjoj Srbiji više i ne smatra nekim naročitim ekstremizmom, ima tu i opskurnih likova u majicama s odštampanim posljednjim slovom abecede, a istini za volju, scenom promiču i oni koji sebe nazivaju demokratskom opozicijom, samoproklamovani građanski aktivisti, evropski simpatizeri, nabijeđeni i ubijeđeni ekolozi. Dakle uobičajene slike ovakvih hepeninga, šarolika gomila manje-više onoga što bi se moglo nazvati dnevnom ponudom na tezgama srpske političke pijace. Logičan zaključak koji bi objasnio oskudnost zahtjeva protesta – nećete kopati i tačka – mogao bi se izvesti iz prethodne opservacije da bi u toj političkoj nedefinisanosti prosto bilo nemoguće takvu listu proširiti bilo čim dodatnim, a da to ne bi dovelo do potpunog raspada. Možda bi se tu još mogao naći jedino direktni zahtjev za promjenu režima, no pošto se za tako nešto mora dati i valjani razlog, sve bi se vratilo na svoj početak, to jest sudbinsku dilemu srpstva ovog vrelog ljeta, “kopati ili ne kopati”. Valja i napomenuti da se čini da je tačka sukoba vlasti i protestanata dovoljna sama po sebi i da niko od suprotstavljenih strana, svako iz svojih razloga, nije voljan dublje kopati (igra riječi namjerna) u stvarne razloge za i protiv. Mjesta koja su primjerena jednoj ozbiljnoj raspravi sablasno su prazna, a možda bi se takvom raspravom dubina raskola po ovom pitanju mogla pokazati plićom nego što to ona stvarno jeste, pa otuda i nedostatak interesa.

Pitanje na koje bi dobro bilo čuti odgovor jeste zbog čega je sve tako kako jeste. Moja ideja je da odgovor potražimo u danu u kojem je Srbija umjesto putem katarze zakoračila na put vlastite propasti – 5. 10. 2000. Izbor datuma je, ponavljam, moj jer smatram da nema potrebe pomicati tu tačku dalje u prošlost, na Memorandum SANU, na dolazak Miloševića na vlast, na XIV Kongres SKJ, na početak ratova devedesetih. Ona je, za ovaj misaoni ogled, stavljena na peti oktobar dvije hiljadite, jer je Srbija tada, poražena i ponižena, materijalno i kulturno ruinirana na koncu svojih neuspjelih ratnih avantura, po prvi put nakon trinaest godina, dobila šansu da bez Miloševića na vlasti krene u dobrom pravcu, da pronađe izgubljeni mir sa susjedima, napravi rez s prošlošću i krene na put povratka u normalno, civilizovano društvo koje će naučiti važne lekcije na vlastitim greškama prošlosti.

Kao i danas, i tada se svakojako političko šarenilo skupilo na strani protiv vlasti, u formi devetnaestostranačke koalicije, koja je na spomenuti datum oborila Miloševićevu diktaturu. Po hodnicima i kuloarima najviših institucija vlasti, po skupštinskim klupama i u ministarskim foteljama meškoljili su se srpski politički antipodi. Od predsjednika države Koštunice, koji je smatrao Karadžićev nakot u Bosni najvitalnijim i najboljim dijelom srpskog naroda, do premijera Đinđića, koji je kulturološki i pameću pripadao Evropi, politički mnogo manje, ili recimo potpredsjednika vlade Koraća, zakletog evropejca. Jaz koji se gotovo svakodnevno širio i produbljivao doveo je do 12. 3. 2003. Dalje obrazlaganje ovog uzročno-posljedičnog slijeda izlišno je i potcjenjivalo bi inteligenciju potencijalnog čitaoca teksta. Uklanjanjem Đinđića, strana koja je i tada kao i danas bila brojčano dominantna, u vlasti i među širokim narodnim masama, svesrdno podržana od Crkve, za sebe je odnijela briljantnu pobjedu na duge staze i od tog trenutka uspostavljanje i dalje utvrđivanje, da ih tako nazovemo, neosrpskih tabua nesmetano je nastavljeno i traje do dana današnjeg. Njihovom uspostavljanju su do 2003. pružani kakvi-takvi, uglavnom stidljivi otpori, da bi oni postepeno gotovo nestali.

Tabu 1: Kosovo je srce Srbije i kao takvo ne može biti priznato, a shodno tome ni realnost kao takva ne može biti priznata, kako zvaničnim aktima, tako i u javnom diskursu.

Tabu 2: Bombardovanje Srbije 1999. je ničim izazvana NATO agresija. Postavljanje pitanja odgovornosti srpske strane za NATO bombardovanje i zločina nad albanskim civilima na Kosovu uzdignuto je na nivo državne i nacionalne izdaje.

Tabu 3: Ustvari je sekundaran i proizilazi iz Tabua 2, a taj je da su Evropa i Zapad istorijski i prirodni neprijatelji srpskog naroda. S tim u vezi ide i narativ o Rusima kao istorijskim prijateljima srpskog naroda. Ovo posljednje odvija se donekle u tišini, vjerovatno zbog izbjegavanja pozornosti Zapada.

Tabu 4: Republika srpska je istorijska pobjeda srpskog naroda. Etničko čišćenje i počinjeni zločini od srpske strane, uključujući i genocid u Srebrenici se relativizuju, umanjuju ili potpuno negiraju i s time će se nastaviti u budućnosti.

Tabu 5: Međunarodni tribunal u Hagu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji je bio antisrpski sud. Bez obzira na ustupke koje su srpske vlasti činile tokom vremena pod međunarodnim pritiscima, poput hapšenja i isporuke pojedinih ratnih zločinaca i priznavanja odluka suda, tabu je opšteprihvaćen, zločinci su poslije odsluženja kazne dočekivani kao heroji i daje im se širok prostor u medijima i državnim institucijama kao respektabilnim javnim ličnostima.

Neposredno ili posredno, svaka politička agenda može se dovesti u vezu sa jednim od ovih tabua, a svako političko stajalište ili politički cilj ukoliko želi da ima bilo kakvu prođu kod eventualnih birača, mora se s najvećom pažnjom provlačiti između njih, da mu se ne bi od patriotske čaršije kačile sumnje i optužbe za njihovo rušenje. Dolaskom SNS-a na vlast 2012. godine jačanje tabua se intenziviralo, a, uslovno rečeno, demokratskim opozicionim partijama su izbijeni gotovo svi aduti, osim prozivanja vlasti za bahatost i korupciju ili optuživanja za izdaju srpskih interesa zbog određenih poteza koje je vlast činila u iznudici i pod međunarodnim (zapadnim) pritiscima. Napadi su često dolazili i od onih partija čijim političkim stajalištima takvi potezi ne bi bili daleki, ali je u Srbiji politička konkurentnost na prvom mjestu, a populizam najsigurnije sredstvo njenog održanja. Kompletna opozicija danas se sa vlašću na izborima natječe u tome ko bi bolje sačuvao Kosovo, ko bi bolje štitio interese Republike srpske, ko više žali za prognanim Srbima iz Hrvatske, ko je veći prijatelj i potpora crnogorskih Srba itd. Zbog ove ideološke i političke identičnosti s vlašću očigledno je da je srpsko građanstvo na impozantne proteste od prošle godine ili ove koji su otpočeli ovih dana, moglo motivisati jedino teme koje nisu u direktnoj vezi s ideološkim pozicijama, kao što je to bila tragedija u Ribnikaru prošle godine ili kao sada ekološke teme.

Ni ovi protesti, kao ni raniji, naravno, nemaju nikakvih izgleda na uspjeh u smislu vraćanja Srbije u evropski i civilizacijski kolosijek. Društvo se ni u kojoj varijanti njihovih ishoda neće promijeniti, tabui će ostati netaknuti. Vlast će, čak i ako se/kada se promijeni, ostati ista. Kao u onoj priči o zlom zmaju koji je terorisao selo, sve dok jednog dana nije stasao hrabri mladić koji je otišao kod zmaja u pećinu i ubio ga. Kada je u pećini vidio veliko blago, mladić, opijen pobjedom, nije primijetio, dok je zaranjao ruke u kovčege pune zlatnika, da mu se koža polako počinje mijenjati u zmajevu krljušt.

I na kraju, ne nalazim boljih riječi kojim bih završio ovaj tekst od onih koje je izgovorio danas tako nedostajući advokat Srdja Popović. Parafraziraću: pitanje odnosa prema zločinima iz devedesetih jeste pitanje svih pitanja u Srbiji. Zapravo, smatram da bi svaki politički tekst na temu devedesetih i skore prošlosti Srbije trebao završavati ovim Popovićevim riječima. Rušenje tabua je preduslov za dobijanje šanse za oporavak srpskog društva. Ono će se jednom desiti i biće nevjerovatno bolno. Ili se neće desiti.

Tacno.net