Uvijek je smiješno kada neko sa metastaziranom navijačkom psihologijom pokušava da glumi znalca.

Zapravo, crnogorski predsjednik nije očekivao tu vrstu pitanja. Pokušao je da bude pristojan, ali i tipično crnogorski “polutan”, ako je moguće ni tamo ni ovamo. Otuda vučićevski mediji u Srbiji stvar predstavljaju u retoričkim okvirima “Tuc-muc, Vučić uništio Milatovića, vratio ga na fabrička podešavanja” i slično.

Ako čitalac nije prepoznao, govorim o Vučićevoj jezičkoj zasjedi, kada je u Pragu pitao crnogorskog predsednika kojim jezikom govori, a onda nakon što je Milatović svoj jezik nazvao srpskim, ali uz opasku “da neki taj jezik i drugačije zovu”, poentirao da je sve to zapravo srpski. On zna.

Vučićeva lekcija o jeziku u Pragu (jedan od najvažnijih gradova za razvoj moderne lingvistike, posebno slavistike) je prije svega glupa, ali i besramna.

Na stranu njegove svekolika stručnost, od košarke do naoružanja i od parizera do istorije... Odakle zbilja njemu znanja o jeziku? Navijački fakulteti tu lekciju obično preskaču ili sasvim pojednostavljuju (Naš je jezik na kojem psujemo). Kod vojvode Šešelja je o tome malo mogao naučiti, u duhovnom saglasju sa Vulinom i Dačićem još manje, a ne vjerujem ni da je ovaj svemogući Parezanović neki jezički stručnjak.

Reklo bi se da je jezičku školu učio kod onog smiješnog lika kojeg Novak Đoković propagira gdje stigne (J. Deretića) vjerujući sa gordih visina svoje osnovne škole da je to najpametniji znalac istorije (on kaže “naše istorije”) i svega pripadajućeg, a koji u nekom od nastupa objašnjava da su Aleksandar Veliki i Persijanci razgovarali na srpskom jeziku. Na kojem bi drugo, naravno. I ta njegova publika, predvođena najuspješnijim teniserom svih vremena, ali i predsjednikom Srbije, nema potrebu da postavi pitanje o nekom dokazu takve tvrdnje, tragu koji bi morao ostati... Dovoljno je da se njima sviđa, pa da vjeruju u to. Navijačka svijest, to je to. To je ovaj prostor i dovelo do duhovne bijede kakvu vidimo na svakom koraku. Jer se navijačka svijest prelila i onamo gdje joj nipošto nije mjesto.

Iz takve duhovne atmosfere nastaje Vučić, on je logična posljedica i paradoksalni uzrok takvog svemira gluposti.

Dakle, kako stoje stvari sa našim zajedničkim, a četvoroimenim jezikom? Taj jezik je nastajao na prostoru koji danas čine četiri naroda koja ga sasvim opravdano (budući da nikada nije zaživio naziv koji bi svima bio prihvatljiv), zovu svojim imenima: srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski... I uprkos veličini ni jedan od naroda nema prednost. To nije bio srpski iz koga su se onda odvajali ostali jezici, već je taj jezik nastao od impulsa koji su dolazili sa njegovog cjelokupnog prostora.

Čak za tu vrstu inferiornosti Crnogorci imaju najmanje razloga. Evo i zašto. Vukova reforma je ključni momenat u procesu nastajanja savremene varijante toga jezika. Ta reforma je, kao što je nauci odavno poznato, za osnov uzela tzv. Mladohercegovački govor, a to je upravo govor i Crnogoraca i Crne Gore, odnosno jezik Vukove familije donesen iz prazavičaja.

Na koncu - i u Srbiji i Hrvatskoj predvukovski tekstovi, uz tek rijetke izuzetke, moraju se prevoditi na postvukovski jezik, dok se samo u crnogorskoj književnosti predvukovski tekstovi (Petar Prvi, recimo) ne samo ne moraju prevoditi, već su savršeno čitljivi i danas. Ovo naravno ne znači da je zajednički jezik u osnovi crnogorski, već objašnjava složenu genezu našega četvoroimenog jezika.

Tako da Vučićevo praško propitivanje govori samo o njegovom neznanju. Golemom kao njegova ambicija. I ta infantilna, navijačka, potreba da se u svemu bude prvi.

Meni je samo žao (ne iz navijačkih, već iz obrazovnih razloga) što mu crnogorski predsjednik ove stvari nije odmah pojasnio. Kad se već neznalica namjestila za pravu prašku lekciju...

Izvor:Vijesti.me