Skupina koja čini "oslobodilački" konglomerat nikako da shvati da je vrijeme za kraj negledljivog serijala, čije nam nastavke svakodnevno plasiraju.

No, ne treba zaboraviti da su svi oni prije samo dvije godine činili istu postizbornu koaliciju i u krajnjem, bili dio iste podgoričke vlasti.

A neprincipijelna vlast, koja je od formiranja konstantno bila u nekakvom kriznom periodu, sa legitimitetom na klimavim nogama, morala je doživjeti neslavan kraj.

Čak ni prezir građanki i građana, iskazan kroz pad povjerenja Vladi i pad izbornog rejtinga, nije motivisao oslobodioce da razmisle o drugačijem pristupu kampanji, bez populizma i narativa koje poput dobro naučene pjesme ponavljaju od jedne do druge kampanje.

Zapravo, jasno je da osim bezidejne kampanje i neprincipijelno-trgovačkih saveza i nemaju šta da ponude.
Krenimo od aktuelne vlasti, razjedinjene u tri kolone.

Bošnjačka stranka egoistično oponira kritičarima. Njihovo rukovodstvo nasušno želi da dokaže kako će ih birači nagraditi zbog ulaska u Vladu sa promoterima islamofobnih stavova i podržavaocima četničke ideologije.

Prosrpske partije, slijedeći Mandićevu tezu – do istih ciljeva različitim putevima, pravdaju se pred biračima, ubjeđujući ih kako su ostali vjerni anti-NATO propagandi i projektu srpsko-ruskog sveta, od kojeg se gnuša i dio njihovih tradicionalnih birača.

Milojko Spajić prebrzo je doživio Abazovićevu tužnu sudbinu. Doduše, PES nije partija koja bi jedva dostigla census, ali jeste partija koja je najbrže prešla put od vrtoglavog uspona do prve faze političkog nestajanja.

Vladajuća partija, sa premijerom i većinom ministara, nema petlju za samostalne izborne nastupe. Zato su odabrali aranžman sa Demokratama, moglo bi se reći radnog naziva “Za spas Vlade i njenog legitimiteta”.

Demokrate su najpogodniji ćutolozi za partijske skrivalice. Spremni su da progutaju najogavnije optužbe i prigrle vladajuće partije samo da kojim slučajem ne bi ostali bez udobnih fotelja. Vidjeli smo to u nebrojenim epizodama političkog serijala “Između ljubavi i mržnje”, čiji su glavni akteri bili Demokrate i URA, preciznije Bečić i Abazović, a koji nikada nije okončan srećnim krajem. Tako to biva – predizborne ljubavi traju do svođenja računa i pravljenja postizborne kombinatorike.

Zato ne treba da čudi što se, recimo, ministar Šaranović koji je tužio Vladu u kojoj sjedi, danas nalazi na listi odborničke koalicije viđene kao spasononosno rješenja za opstanak na vlasti obje partije.

Odluka da vrh liste bude obojen imenima i prezimenima ministara i ministarki uslijedila je iz više razloga. Prvi je kadrovske prirode. PES je partija preletača. Čak ni nakon dolaska na vlast nijesu učinili ništa kako bi unaprijedili partijsku infrastrukturu. Prevelike funkcije za prekrhke partije. Stoga su ponovo pribjegli oslanjanju na institucionalnu podršku, iako se slična strategija u Budvi pokazala kao potpuni fijasko.

Drugi razlog je marketinške prirode. Zadatak ministara i ministarki je da promovišu Vladu i njenu populističku politiku, kako bi sačuvali gole pozicije. Tematska dominacija populizma, u nedostatku razvojne vizije i elementarne stručnosti za bavljenje lokalnim temama i artikulaciju potreba građanki i građana u tom smjeru.

Jasno je, dakle, da je riječ o obmanjivačkoj strategiji. 

Teško je povjerovati da su odbornička mjesta vrijedna odricanja od ministarskih funkcija. Cilj je da se građani i građanke, bajkama o postignućima Vlade upecaju na istu, već razrađenu populističku udicu. 

Prilično nevjerovatno zvuči i priča o ministru Mujoviću kao stvarnom kandidatu za gradonačelnika Podgorice. Čini se, ipak, da valja problematizovati nešto drugo – postojanje fiktivnog kandidata i stvarne kandidatkinje. Uostalom, ministar je dokazao da od njegove ekspertize veću težinu ima amin u vidu glavne riječi Milana Lekića i Milutina Đukanovića. 

Ministar je dobio marketinšku kompenzaciju usljed iznenadno rascjepkanog resora. Realnija je opcija da PES, postizbornim aranžmanima, predlaganjem prve kandidatkinje sa odborničke liste, pretenduje da Podgoricu, pravnim rječnikom rečeno, vrati u pređašnje stanje, kao da se izbori nijesu ni desili. 

Mujović kao gradonačelnik dolazi u obzir samo ako PES-u to bude jedina opcija, odnosno ako ucjenjivačkim potencijalom koji nemaju, ne uspiju da izdejstvuju drugačije rješenje. 

O predsjednikovoj listi dosta toga je već rečeno. Pojavljivanje predsjednika u kampanji je jedno, a lista nazvana po njemu,nešto sasvim drugo. Predsjednikova obaveza je da podstiče dijalog i ukazuje na eventualno štetne poteze i odluke ostatka vlasti. 

Međutim, ma koliko Milatovićeve kritike Vlade bile ispravne, upitni su njegovi motivi. Valja se prisjetiti da je oponiranje na relaciji Milatović – PES počelo i prije napuštanja partije, odnosno da nije puka posljedica burne kohabitacije. Milatovićev politički angažman je lična nužnost, izraz potrebe da stvori sopstveni partijski štit. Takva praksa u susjednoj nam državi uveliko se odomaćila. 

Ali – građani i građanke svjesno se dovode u zabludu, jer se mame da glasovima podrže predsjednika i ministarsku ekipu, koji neće biti dio gradske vlasti. 

Drugo, Milatovićev cilj je da Abazoviću vrati status gamechangera, koji bi birao između mrskog DPS-a (dakle svih suverenista) i nekadašnjih tridesetoavgustovskih prijatelja, podstičući i manje liste koje bi bile eventualni tas na vagi da se ukrcaju u isti vagon. Na isti način, Milatović je DF doveo do upravljačkih pozicija u državi koja je danas otuđena od građanskih i evropskih vrijednosti, sa formalnom i neformalnom vlašću, prinuđenom da nacionalne interese poštuje samo na protokolarnom nivou. 

A gamechanger i njegove igrarije već su nas dobrano koštale.

Dok oslobodioci papagajski ponavljaju mantre o tridesetogodišnjim praksama, koje trostruko agresivnije primjenjuju, suverenisti moraju shvatiti da je pretvaranje Podgorice u grad koji liči na sve osim evropskog posljedica nerada koji je jednako zasluga svih pobjednika prethodnih izbora. U kakve god kolone se dijelili, na kraju će igrati za antipodgorički i antidržavni tim. 

Nužno je da se suverenisti okanu negativnih kampanja, ekskluziviteta, ali i narativa partija jednako država. Polarizujućim porukama ne mogu se motivisati čak ni tradicionalni glasači, a kamoli apstinenti. 

Okrenite se jedinstvu i mudroj politici – vakat je. 

Odbrana Podgorice strateški je važan korak ka odbrani Crne Gore. 

Od razvojnog puta Podgorice, zavisiće i strateški kurs Crne Gore. 

I jedno i drugo definiše vlast, a od ove i ovakve, u bilo kakvom formatu, možemo očekivati samo nastavak nezaustavljivog sunovrata.