Ova sugestija dolazi u trenutku kada je oko 400 osumnjičenih i optuženih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini nedostupno domaćim pravosudnim organima, a veliki broj njih je pobjegao od bh. pravosuđa i boravi upravo u Srbiji i Hrvatskoj.

Iako Brammertz zagovara intenzivniju regionalnu saradnju, s obzirom na to da ove zemlje ne izručuju svoje državljane, postavlja se pitanje da li bi sudovi u Srbiji i Hrvatskoj mogli nepristrasno suditi za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

Srbija, na primjer, još ne priznaje genocid u Srebrenici, uprkos jasnoj presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), što dodatno problematizuje mogućnost objektivnih suđenja u vezi s tim zločinom.

Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Halil Lagumdžija potvrdio je da 40 posto optuženih boravi u ovim zemljama, ali i da bi procesuiranje tih osoba bilo ključno za pravdu i pomirenje u regionu. No, kako osigurati pravedna suđenja u državama koje i dalje negiraju odgovornost za zločine iz devedesetih?

Upravo ovo nepriznavanje genocida u Srebrenici stavlja pod znak pitanja kapacitet Srbije da pravedno procesuira osumnjičene za ratne zločine. Ako sudovi u Srbiji ne priznaju zločine koji su se dogodili, kako onda mogu suditi na pravičan način? Da li ustupanje predmeta ovim zemljama zapravo znači prepuštanje pravde političkim interesima?

Pored toga, u samom pravnom sistemu Srbije ne postoji pravna kvalifikacija koja bi označila zločin genocida, pa je tako i s tehničke strane to neizvedivo.

Kao primjer loše prakse koja bi mogla uslijediti u slučaju ustupanja predmeta može se uzeti slučaj Miomira Jasikovca. On je u BiH optužen za genocid no u Srbiji je sklopio sporazum s tamošnjim tužilaštvom i osuđen je na minimalnih pet godina zatvora.

Brammertzova izjava sugeriše da nema drugog rješenja osim ustupanja predmeta, ali mnogi smatraju da bi to moglo oslabiti šanse za pravično suđenje i privođenje počinitelja pravdi. Upravo zbog toga, međunarodna zajednica i BiH trebaju pažljivo razmotriti posljedice ovog pristupa kako bi osigurale da zločinci budu privedeni pravdi, a ne zaštićeni političkim ili pravosudnim nedostacima.

Između Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske postoji sporazum o izručenju, no on ne uključuje one optužene za ratne zločine, a to je upravo jedan od argumenata za ustupanje predmeta.

Iako bi regionalna saradnja mogla biti ključna za zatvaranje ovih predmeta, bez jasne spremnosti Srbije i Hrvatske da priznaju zločine iz prošlosti, svaka takva saradnja može biti osuđena na neuspjeh.

Izvor:Klix.ba