Kada danas čujemo najviše evropske zvaničnike koji bez izuzetka, govore da bi "sve zemlje Balkana trebalo da budu članice EU" i to uporedimo sa porukom Unije sa samita u Solunu 2003. da je "budućnost Balkana u EU" – u čemu je razlika?
Perspektiva je i dalje tu. Tu su i uslovi koji moraju biti ispunjeni. Tu je i činjenica da je proširenje put za stabilnost i prosperitet regiona koji je sam dio Evrope, piše Deutsche Welle.
Činjenica je da je Hrvatska primjer da je proširenje moguće, ali i da je prošla čitava decenija: "Atmosfera je danas potpuno drugačija od one koja je bila prije 10 ili 15 godina, kada je počelo proširenje na Centralnu i Istočnu Evropu", kaže za DW Aleksandra Štiglmajer, iz briselskog sjedišta Centra za evropsku stabilnost:
Hrvatska primjer da je proširenje moguće Hrvatska primjer da je proširenje moguće
"Tada je postojao entuzijazam i osjećanje da nešto ide zajedno. Danas nemamo taj osjećaj. Proširenje je postalo tehnički proces, a sama riječ Balkan u evropskoj javnosti ima loš imidž i postoji veća neodlučnost da se napreduje u procesu proširenja."
Iako će se u Briselu i političari i analitičari složiti da "cilj ostaje isti" i da će Zapadni Balkan ući u EU, uz obavezan nastavak rečenice "kada ispune potrebne uslove", jasno je iako nema razlike u sadržaju obećanja evropske perspektive, razlika se može naći u kontekstu.
Pored već pomenutog evropskog entuzijazma, sam proces pristupanja postaje sve teži i obimniji. Pred Evropom su sad lekcije naučene iz prethodnih proširenja (pogotovo od ulaska Rumunije i Bugraske koje se i danas ocjenjuje kao prebrzo i površno), ali i čitav niz otvorenih balkanskih pitanja - od statusa Kosova, preko pitanja imena Makedonije do funkcionalnosti BiH, koja pred sobom, prema riječima Štiglmajer ima dugačak spisak stvari koje mora da završi kako bi samo mogla da pošalje pismo u Brisel sa zahtjevom za kandidatski status.
"Greška je napravljena u Solunu kada je iznesen stav da Zapadni Balkan može da uđe u EU do 2014. godine. To je bio duh tadašnjeg vremena. Istočne i centralno evropske zemlje to su postigle brzo, bilo je entuzijazma, proširenje je bila jedna od najuspješnijih evropskih politika. To se sada promijenilo", kaže Štiglmajer.
Ipak ne može se reći da napretka nema. Nikolas Vajt iz Nezavisnih diplomata ovdje navodi primjere Hrvatske, Srbije i Crne Gore, i za DW kaže: "Postoje koraci napred, ali se ide sporo. Smatram da možemo biti razočarani brzinom kojom se proširenje kreće u posljednjih 10 godina."
I dok EU za sada nerado govori o "zamoru proširenja", a pominje se i balkanski "zamor od reformi", u Briselu ima i onih glasova koji pozivaju na ubrzanje procesa uz nove metode i strategije.
Postoje i oni koji, poslije 2014. predviđaju nove rokove za ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU. Sam komesar za proširenje pominjao je tri nove članice u narednih 10 godina. Pominju se i moguća dva kruga proširenja - 2020. godina za one brže, gdje se pominju Srbija i Crna Gora i 2025. ili čak 2030. za BiH ili Kosovo. "Jedino što se u ovom trenutku može predvideti jeste da će biti sporo i frustrirajuće i da nikada do sada nismo vidjeli da se proces proširenja dešava brže nego što smo očekivali", zaključuje Vajt u razgovoru za DW.
