Prvi put kada se Markos našao ispred zdjele sa supom, nije znao šta da radi. Na kraju je uronio ruke u zdjelu i opekao se. Bilo je to 1965. godine, kada je imao 19 godina. Za stolom se nije našao punih 12 godina, koliko je proveo živjeći u planini sa vukovima, koji su mu bili jedino društvo. 

Kada mu je bilo šest ili sedam godina, otac ga je prodao farmeru, koji ga je odveo u španske planine Sierra Morena, kako bi mu pomogao u čuvanju stoke. Ubrzo je farmer preminuo, a Markos je ostao sam. Nakon što ga je maćeha godinama tukla, odlučio se za život u planini. 

Kako prenosi CdM, prije nego je umro, stari farmer ga je naučio kako da pronađe i ulovi hranu pomoću zamki. 

"Životinje su mi pokazivale šta da jedem. Šta su one jele, jeo sam i ja", ispričao je Markos. 

Sa nekim životinjama uspostavio je posebnu vezu. Veliki broj ljudi teško može povjerovati u priču o njegovom odnosu sa porodicom vukova. 

"Jednog dana sam pronašao vučiće u pećini. Igrao sam se s njima i zaspao. Kasnije je došla njihova majka sa hranom i probudila me. Počela je trgati meso koje je donijela, a nakon što je nahranila vučiće, jedan komad mesa je bacila meni. Nisam ga smio uzeti, ali ga je gurala ka meni sve dok ga nisam pojeo. Tada je počela da me liže i postao sam dio porodice", ispričao je. 

Markos dodaje da je sa njim u pećini živjela i zmija. Napravio joj je gnijezdo i davao joj kozije mlijeko, a ona ga je svuda pratila i štitila. Polako su životinjski zvuci zamijenili riječi, a Markos se oglašavao poput životinja, koje i danas uspješno imitira. Tako je živio sve dok ga jednog dana nijesu pronašli pripadnici gradske straže i silom odveli u selo Fuenkalijente. Njegov otac je došao kako bi ga identifikovao, ali Markos kaže da nije ništa osjećao kada ga je ugledao. Otac ga je samo upitao gdje mu je jakna. 

"Markos nam ne govori šta se desilo, već šta misli da se desilo. To je ono što svi radimo, prikazujemo našu verziju činjenica", tvrdi Gabriel Manila, španski pisac i antropolog na Univerzitetu Balearskih ostrva, koji je napisao tezu na Markosovm slučaju, a 30 godina kasnije i objavio roman o njegovom životu. 

"Kada Markos vidi zmiju i da joj mlijeko, a ta se zmija vrati, on kaže da je ona njegov prijatelj. Zmija nije njegov prijatelj, već ga prati jer joj daje mlijeko. Kaže da ga štiti, jer vjeruje da se to dešavalo. Takva interpretacija, mašta i inteligencija pomogli su mu da preživi samoću u planini", rekao je Manila. 

Markos povratak u ljudsko društvo opisuje kao najstrašniji trenutak u svom životu. Kaže da nije znao gdje da ode i samo je želio da pobjegne u planine. Sve mu je bilo traumatično i trebalo mu je dugo da se prilagodi. Najviše ga je uznemiravala buka ljudske zajednice.

Pomogle su mu madridske opatice, koje su ga učile pravilnom ponašanju u društvu. Nakon toga je išao od jednog do drugog posla, a jedno vrijeme je bio i vojnik. Ljudi su koristili njegovu naivnost i završio je živjeći u očajnim uslovima. Sada, u kasnim 60-im godinama, Markos se pita zašto ga ljudi, kada su ga već prisilili da siđe sa planine, nijesu i pripremili za život među njima. 

Već 15 godina živi u Ranteu, gdje ga ljudi tretiraju s poštovanjem. Naučio je da svira gitaru i klavir, a imao je i nekoliko djevojaka. Ipak, ostao je samac. Više ne radi, već živi od invalidske penzije koju prima nakon nesreće na građevini. Kada može, pomaže u jedinom baru u Ranteu. 

Na pitanje da li bi se ikada vratio u planinu, odgovara da je mnogo puta razmišljao o tome, ali da gore nema muzike i žena te da se već navikao i da će ostati gdje jeste.