Želim da se izvinim zbog nepromišljenog skidanja sa sajta teksta Dušana Mašića u rubrici "Moj ugao". 

Činjenica da nisam bio prisutan u zemlji kada se to dogodilo ne oslobađa me odgovornosti. Takođe, činjenica da se na sajtu na nekoliko mjesta na blogu nalazi tekst, gdje je svako mogao da se upozna sa njim, takođe ne umanjuje napravljenu štetu, piše B92.

Ovu debatu treba sada pametno svi da iskoristimo i razvijemo stalnu debatu o kvalitetu i etici novinarstva u našoj zemlji koja je sve više u krizi, a koja se ogleda kroz sve siromašnije medije, sve manje informativne redakcije, izraženu komercijalizaciju koja najčešće urušava kredibilitet. 

Neko reče da ako bi morao da bira zemlju bez političara ili zemlju bez medija odabrao bi zemlju bez političara, jer bi bez medija javnost ostala u večnoj tami podložna manipulacijama. 

Ne smijemo prihvatiti takvu realnost, ona se mora menjati i zbog demorkatije i zbog interesa svakog građanina. 

Veran Matić, glavni i odgovorni urednik informativnih sadržaja na B92 

Otovreno pismo Dušana Mašića Sanji Ilić, novinarki Kurira. Mora ovako, nema druge... 

Sanja, draga,

Nemoj da ovo pismo shvataš suviše lično, jer si ti samo posljedica tragedije koja je zadesila novinarstvo u Srbiji. Uzroci su mnogo dublji i plašim se da ih ne bi razumjela. Želio sam da ti pišem već poslije tvog prvog „teksta“ o porodici Ognjanović i parama koje su ostale na njihovom računu posle Tijanine smrti. Međutim, to bi se vjerovatno svelo na lične uvrede, slične onima koje su čitaoci tvojih „novina“ u svojim komentarima upućivali na adresu porodice koja je izgubila dijete prije samo nešto više od četiri mjeseca. Zato sam riješio da još malo pratim tvoj „istraživački“ rad, a da u isto vrijeme pokušam da saznam kako bi medij poput BBC-ja propratio tu priču. Na taj način, možda ćete ti i tvoje „kolege“ naučiti nešto. 

Da odmah budem jasan. Ja sa ponosom ističem da sam po zanimanju novinar ( i to iz Srbije) iako se već desetak godina bavim menadžmentom u medijima, a posljednjih 6 brinem o aktivnostima i razvoju BBC-ja najpre u Evropi, a sada na Bliskom Istoku i Zapadnoj Aziji. O mom novinarskom radu možeš da se raspitaš kod (malo)starijih kolega iz drugih redakcija (jer ih u tvojoj nema), mada je većina njih odavno izgubila profesionalnu bitku zahvaljujući „novinarima“ poput tebe. Ali, nisi ti kriva. Oni su. 

Takođe, imao sam tu nesreću da proživim ono što proživljava i porodica Ognjanović. Od smrti moje jednogodišnje ćerke prošlo je već 10 godina i vrijeme tu dokazuje svoju relativnost. Kada se iz čistog mira zaplačeš u sred Pakistana, ili u hotelu u Muskatu (Oman) shvatiš da neke stvari nikada nećeš preboljeti ma gdje bio i samo je pitanje kako i koliko dugo ćeš živjeti sa njima. Svako od „Ognjanovića“ se nosi sa tim na svoj način. Ono što želim da kažem je da nije samo Tijana žrtva u ovoj tragediji. Ona je stavila veliku tačku na svoj mali život, ali njena porodica, rodbina i prijatelji će cijelog života nositi taj ožiljak na svojim srcima. Da li se razumijemo? Nije baš toliko komplikovano. 

Da se sad vratim na tvoju „priču“. Pitanje šta se desilo sa parama koje su prikupili gradjani Srbije i regiona u nadi da će pomoći Tijani je sasvim legitimno. U javnom interesu je da se to sazna i tu nema nikakvih dilema. Ja sam u proteklih nekoliko nedjelja razgovarao sa par najuglednijih i najuticajnijih BBC urednika na tu temu, sve u želji da ti napišem šta bi BBC uradio u tvom slučaju, a ne šta ja mislim da bi uradio. Primećuješ razliku? Novinar traži relavntne i kompetentne sagovornike da bi pronašao odgovore na pitanja koja zanimaju njegovu publiku. 

Pošli smo od pretpostavke da si dobila informaciju iz banke da su pare podignute i da sad treba vidjeti šta raditi sa tim. Zadatak novinara je da, kada dobije informaciju, istu provjeri, a ne samo da je prenese. To znaju čak i oni koji ne rade u BBC-ju. Ovdašnji urednici su mi rekli da bi uradili 3 stvari: 1) pronašli drugi izvor 2) tražili dokaz za te tvrdnje i 3) uvjerili se da u dolaženju do tog dokaza nije prekršen ni jedan zakon koji bi eventualno mogao čitavu priču da obori na sudu. U slučaju da bilo koja od ove tri stvari nije urađena informacija o povlačenju para sa računa ne bi mogla da bude objavljena. 

Šta bi onda bio sljedeći korak? Da li bi BBC kontaktirao roditelje koji su ostali bez djeteta? Lagao bih kada bih rekao da me pozitivan odgovor na ovo pitanje nije iznenadio. Javni interes nema kalendar. Naravno, sačekali bi da prođe sahrana, dali malo vremena porodici da tuguje, ali procjena je da je četiri mjeseca sasvim dovoljan period. Pogotovo u uslovima ako bi se pokazala tačnom tvrdnja da je novac povučen. Pokušali bi da izbjegnu direktan kontakt sa roditeljima. Zvali bi njihove rodjake, advokate, ljude koji su bili oko njih tokom kampanje prikupljanja novca....ali, ako bi bili sigurni da je novac podignut, potpuno je izvesno da bi kontaktirali i roditelje direktno. 

Sve ovo se radi prije nego što je i jedno slovo objavljeno ili izgovoreno. Pokušali bi potom da pronadju neku organizaciju koja se bavi sličnim problemima (liječenjem djece u inostranstvu), razgovarali bi sa roditeljima koji imaju sličan problem (bolesno dijete), ali ne sa ciljem da se od Ognjanovića uzmu pare, već da bi se pronašlo sistemsko rješenje koje ne bi bilo bazirano na medisjkim kampanjama i SMS porukama.

Ukoliko bi na kraju odlučili da objave ovu priču, sve to bi prvo moralo da prođe kroz ruke advokata, a saglasnost bi se tražila od samog uređivačkog vrha.

I ovde se slažu da je u pitanju veoma komplikovan slučaj koji sa sobom nosi mnogo moralnih, etičkih, legalnih i profesionalnih dilema. Ali, novinari i služe za to da se sa svime time izbore i da u interesu javnosti prezentuju činjenice. Ma kakve i ma koliko bolne one bile. 

Sanja, draga,.... šta si od svega ovoga ti uradila? Prateći tvoj slučaj video sam među komentarima na FB da se čak i tvoj muž gadi smeća od „novina“ u kojima „radiš“. Istina, kaže da si u pravu i da tu „ima nečega“, ali ja to ne mogu da tumačim drugačije osim podrške nekome sa kim živiš. 

Ono što si ti uradila, čak i da su ti namjere bile najbolje, je sljedeće: 1) Stavila si porodicu Ognjanović na stub srama i izložila ih najgrubljim prijetnjama i uvredama, 2) Povrijedilila si sve koji su željeli da zadrže Tijanu u najboljoj mogućoj uspomeni i 3) Prekinula si i obesmislila svaku buduću akciju prikupljanja novca za neko bolesno dijete.

I sve to na osnovu, kako sada stvari stoje, potpuno POGREŠNE informacije. 

Žao mi je što UNS i NUNS (čiji sam jedan od osnivača) nisu našli za shodno da povodom ovog slučaja organizuju razgovor sa urednicima medija i povedu raspravu o svim etičkim, moralnim i profesionalnim aspektima ove priče. Medjutim, kako su „novinari“ u tim „medijima“ poput tvog, novinari baš koliko su i „glumci“ u porno filmovima- glumci, onda profesionalna udruženja (ma koliko loša bila) nemaju sa kim da razgovaraju. Ja ipak radije kažem da su „Kurir“ i ostali- novine, baš koliko su Dafiment i Jugoskandik bili banke. Tako su se zvali, a radili su jedan sasvim drugi posao koji se prije ili kasnije svede na kriminal. Takvo je i ovo tvoje „novinarstvo“. 

Sanja.....tvoje će ime ostati u potpisu možda najnemoralnije i najprljavije kampanje koja je vođena u tvojim „novinama“. To su, izgleda, u nekom trenutku shvatili i tvoji „urednici“, pa su krenuli da sve to potpisuju sa „Redekcija „Kurira““. U nadi da će svako od vas moći da mirno spava, (ne) svjesni gluposti koju ste napravili. Ili, možda i dalje tvrdite da „ima tu nečega“?

Nadam da znaš još nešto da radiš u životu, jer ti novinar nikada nećeš biti. Možda bi i mogla, ali sada je već suviše kasno za to. 

Ali, prije nego što , prije ili kasnije, odeš iz tog smeća od „novina“, probaj da preko cijele naslovne strane objaviš samo dvije reči: OGNJANOVIĆI- IZVINITE. Velikim slovima, što većim. 

Možda ti oproste, ali te sigurno neće zaboraviti. Ni oni, ni ja, čije si ožiljke na srcu svojim pisanjem otvorila. Nikome ne treba željeti da ga nešto zadesi da bi mogao to da razumije. Ne želim ni tebi. 

Možda nećeš biti novinar, ali ćeš sa „OGNJANOVIĆI- IZVINITE“ pokazati da u tebi ima bar nešto malo ljudskog.

U nadi da ću i to dočekati...

Srdačno Dušan 

Odgovor Sanje Ilić novinarke Kurira menadžeru BBC Dušanu Mašiću

Otvoreno pismo Dušanu Mašiću, menadžeru BBC 

Poštovani Dušane, vaše pismo nisam shvatila lično. Naprotiv. Čitajući ga, razumjela sam da je ono posljedica lične tragedije koju ste doživjeli. Neću se praviti da ću ikad moći da razumijem tu tragediju. Zahvalna sam vam što ste u tekstu izbjegli lične uvrede koje ste u jednom trenutku pomišljali da mi uputite, jer u suprotnom ne bi bilo ni ovog mog odgovora. Zahvalna sam i što se jedan renomirani novinar, a sad i menadžer, kao što ste vi, bavio mojim radom. Posebno sam vam zahvalna na savjetima koje ste mi dali.I ja, Dušane, s ponosom ističem da sam novinar, a posebno da sam novinar Kurira. 

Razlog ovog ponosa, nadam se, biće vam jasniji kad završite čitanje mog pisma. Duboko me pogodio dio vašeg obraćanja u kojem govorite o tome kako se iz čista mira zaplačete usred Pakistana, ili u hotelu u Muskatu (Oman), "shvativši da neke stvari nikada nećeš preboljeti, ma gdje bio, i samo je pitanje kako i koliko dugo ćeš živjeti s njima". Svako od "Ognjanovića" nosi se s tim na svoj način. A užasni, osakaćujući ožiljak će, svakako, svako od članova porodica cijelog života nositi na svom srcu. Razumijemo se. Uopšte nije komplikovano. 

Nije komplikovano, renomirani kolega, pošto sam, kao novinarka Kurira, gotovo svakog dana u kontaktu s roditeljima na čijim srcima su već stvoreni ovakvi ožiljci, ili se, nažalost, tek stvaraju. Porodice čija djeca su užasno, užasno bolesna i pitanje je hoće li preživjeti čak i današnji dan s nadom gledaju u Kurir, koji im je obećao da će alarmirati javnost, koji im je obećao da će umjesto njih, za njih, da traži, da moli, da apeluje na ljude dobrih namjera, kako bi se spasao makar jedan dječji život.

Dakle, jasno je, slažemo se kad je riječ o opravdanosti postavljanja pitanja "šta se desilo s parama koje su prikupili građani Srbije i ljudi iz cijelog svijeta u nadi da će pomoći Tijani". U nastavku vašeg pisma, međutim, iskreno i srčano mi zamjerate način na koji je Kurir pokrenuo ovu temu. Vi kažete da ste govorili s nekoliko najuglednijih i najuticajnijih urednika BBC i pitali ih šta bi BBC uradio u ovom slučaju.Kažete, "novinar traži relevantne i kompetentne sagovornike da bi pronašao odgovore na pitanja koja zanimaju njegovu publiku". 

Renomirani kolega Dušane, ja sam, kao i moji saradnici koji su pisali o ovom slučaju, pitanja uputila svim relevantnim i kompetentnim sagovornicima. Advokatima, ljekarima, bankarima, ljudima koji su učestvovali u prikupljanju novca za Tijanu... I, što je najvažnije, porodici Ognjanović. Ne postoji čovjek koji je relevantan za ovu temu, a da nismo pozvali. Ne postoji čovjek koji nam nije odgovorio na pitanja i čiju izjavu nisam stavila u tekst.Osim porodice Ognjanović. Od njih nikad nikakav odgovor nismo dobili. Otac se, međutim, oglasio u drugim medijima, i to tvrdnjom da "nema moralnu obavezu da polaže račune o tom novcu". 

Kritikujete me da "nisam svoj posao uradila u skladu sa standardima koji važe u BBC". Nisam, eto, priznajem. Ali ne zato što nisam htjela, ili zato što sam loš čovjek, ili zato što nisam pokušala, ili zato što sam loš novinar, niti zato što je to način na koji mi u Kuriru radimo. Nego, Dušane, zato što Srbija nije Engleska, a Beograd nije London. U Londonu, dragi kolega, ne bi ni bilo potrebe da cijela nacija skuplja pare za transplantaciju srca teško bolesne djevojčice, a pogotovo ne uz pomoć medija. U Srbiji, nažalost, i te kako ima potrebe za ovim. To najbolje znaju roditelji bolesne djece. U Engleskoj, Dušane, kad se pokrene bilo kakva humanitarna akcija, javnost bude obaviještena gdje je svaka funta - odakle je došla, gdje je uplaćena, kako je potrošena. 

U Srbiji, nažalost, kako se vidjelo u slučaju Ognjanović, nije se znalo ni koliko je novca uplaćeno, ni na koji račun, ni ko je i zašto prebacivao novac s jednog na drugi račun, ni zašto, ni na šta su pare potrošene, ni koliko je para ostalo poslije tragedije, ni koja je sudbina preostalog novca.Engleska je, dragi kolega, stara, davno uređena država, u kojoj se zna kako funkcionišu ovakve stvari. U Srbiji, nažalost, mediji moraju da dignu naciju na noge da bi se spasao jedan dječji život. Što je još žalosnije, mediji moraju da pitaju i teško, najteže pitanje "gdje je novac, koliko je novca ostalo, šta ćete uraditi s tim novcem, znate li da druga djeca umiru čekajući taj novac". 

Neko je, nažalost, morao postaviti to najteže i najbolnije od svih pitanja. Bio je to Kurir. Ne zbog Kurira, niti zbog Ognjanovića, nego zbog bolesne djece. Mnoga od njih mogla bi biti spasena novcem koji je ostao na računu Ognjanovića.Tijana je umrla sredinom 15. jula. Čekali smo mjesec dana. Dva mjeseca. Tri mjeseca. Za to vrijeme dvoje djece koja su čekala na taj novac nije izdržalo. Ova djeca su umrla jer nije bilo para za njihovo liječenje.Tek onda smo postavili ovo pitanje. Prerano? Prekasno? Vi odlučite, Dušane.

Ili konsultujte najuglednije i najuticajnije urednike BBC. Šta bi oni rekli?Da se vratimo na standarde. Dakle, provjerila sam sve informacije koje sam objavila. Informacije koje su mi dali izvori ispostavile su se kao tačne. Za svaku tvrdnju koju sam napisala imala sam dokaz. Da li sam prekršila zakon dok sam dolazila do tog dokaza? Ne znam. Poštovani kolega, ne znate ni vi. Ali znam, recimo, da u Engleskoj ne bismo ni morali da tražimo i molimo za podatke o tome koliko je novca i na koliko računa ostalo poslije jedne humanitarne akcije u kojoj je učestvovala cijela nacija.Da ponovim: da, kontaktirali smo s roditeljima. Uljudno, preko rođaka, advokata, na kraju i lično. Odgovor nikad nismo dobili. Četiri mjeseca? Možda, po vašim standardima, prekratko. 

Ali za ta četiri mjeseca umirala su druga djeca, kojoj je taj prokleti novac bio jedina nada da će odrasti. Da sam u Londonu, čekala bih i četiri godine, pošto sam uvjerena da tamo životi mališana ne zavise od ostatka novca na računu porodice koja je izgubila dijete. Ali, Dušane, u Srbiji, nažalost - zavise.Sve ovo smo uradili, naravno, prije nego što je i jedno slovo objavljeno.Pokušala sam da pronađem i sličan slučaj u inostranstvu, kao što ste preporučili. Ima. Djevojčica iz Hrvatske Nora Šitum, "strašni lav", umrla je 20. marta ove godine. Njena sudbina je bila slična Tijaninoj. Cijela nacija je sakupljala pare za malu Noru. Nora je izgubila bitku. Iako je bila "strašni lav koji će pobijediti bolest". Dušane, znate li šta su njeni roditelji prvo tražili? Da se hitno ustanovi koliko je para na računu i da se sav novac što prije preusmeri drugoj bolesnoj djeci, "jer i od kamate je dosad mogao biti spasen neki dječji život". 

Dušane, da li vam to liči na izjavu: "Nemam moralnu obavezu da nekome polažem račune o novcu"? Ovu rečenicu je izgovorio, upitan za taj novac, Tijanin otac. Poštovani kolega, priznaćete da, po svim standardima, ovde postoji velika razlika u pristupu.Pominjete "sistemsko rješenje". Nema ga. Neće ga ni biti uskoro. Bolesna djeca ne mogu da čekaju "sistemsko rješenje". Ona umiru. U Engleskoj, Dušane, "sistemsko rješenje" postoji. Engleska nije Srbija. 

Ono što još želim da vam kažem, sasvim iskreno, jeste ovo: možda se nisam držala standarda na koji se vi pozivate. Ali meni je jedino važno, poštovani kolega, da sam se držala ljudskih standarda, koji prethode svim ostalim, pa i novinarskim. Ja nemam druge domovine osim Srbije, živim u Beogradu, a ne u Londonu ili Ženevi. Striktno poštovanje standarda o kojima pričate, nažalost, znači da će neko dijete umrijeti. Ovde nema "sistemskog rješenja", ovde ćute i gledaju na drugu stranu oni koji bi trebalo da se bave pravljenjem sistemskog rješenja.Na kraju, Dušane, istraživanje Fejsbuka, izgleda, nije vaša uža specijalnost. Nije strašno, to ne piše u standardima. Treba imati u vidu da u vrijeme kad ste se bavili novinarstvom Fejsbuka nije ni bilo. Napisali ste, naime, nešto o mom "mužu". Muža nemam, ni u stvarnom životu ni na Fejsbuku. Iskreno, ne znam ni zašto vam je to bilo interesantno. 

Eto, Dušane. Umjesto pozdrava, poruka za vas: Ja mirno spavam. Svjesna svega što se desilo i što će se desiti. Ukoliko sam nešto propustila, oprostite mi. Naravno, na dio vašeg pisma koji se bavi proricanjem moje budućnosti i utvrđivanjem stepena moje ljudskosti nisam htjela da odgovaram.

Srdačno, Sanja