Ovako sam doživio Lomparevu najnoviju knjigu poezije „Balsamovana kletva“ (OKF, Cetinje), za koju bi Mikelanđelo rekao da „Ljubav je krilo koje je Bog dao duši, da bi do njega mogla dosegnuti“. Lompar počinje „loše zapisanim životom“ i kaže:

Iz dana u dan

povećava se moj boravak u prošlom

i uživanje

kao neka hladna osveta

A onda:

Teška privlačnost

ljubavi

u kojima smo povrijeđeni

i strah od povratka

onih što su se smjestili mimo nas

a neće da ostanu

samo naš loše zapisani život

Iako jesam pisac i pomalo pjesnik, čitao sam više puta ove stihove da dosegnem dno sopstvene duše i ono što je lijepo u njoj, pa iz te „vizure“ pišem ove redove, a znam da je teško pipnuti, a kamoli dosegnuti Lomparevu dušu. Ali, kad sam pročitao naslov zbirke „Balsamovana kletva“ nešto me zauvjek vezalo za Lomparevu dušu i njegovu poeziju, jer sam osjetio svu čistotu i ljepotu njegovih stihova, hoću reći svu crnogorsku tragiku kroz milenijumsko bitisanje.

Doživio sam ovu zbirku kao Mladenov vrisak kojim doziva istorisku zlu kob kroz sudbine Jelene Balšić, Vladimira i Kosare, princeze Zorke... Ko zna Mladena i kao pjesnika i kao čovjeka, zna da je veličanstvena moralna figura i pritajeni emocionalni ciklon koji bježi sa njim od ove zemaljske zbilje.

Kad sam pročitao njegovu „Balsamovanu kletvu“, nazvao sam ga i rekao mu: „Mladene, ovo ti nijesi pisao, ovo je pisala Božija ruka.“

I za kraj ovog kratkog osvrta:

I dok se budemo vraćali

nestajaće nas u trajanju nesklada

ispod sjećanja

(koje već počinje da boli)

i trave

i mojih riječi uzaludnih

kao zvono na crkvi

tamo đe nema vjernika

ni Boga

(jer je sve umiralo

a rađala se tišina)

tišina

Gospo

oko tvoje ljepote

začuđujuća

(Izvor:Analitika)