Testamentarna knjiga posljednjeg velikog jugoslavenskog pisca, veliko finale jednog poetičkog eksperimenta, knjiga u čijem ritmu pripovijedanja čujemo ritam srca Mirka Kovača - prve su ocjene kojima je popraćen izlazak “Vremena koji se udaljava”, upravo objavljenog posljednjeg djela pisca koji je preminuo krajem avgusta, prenosi hrvatski Jutarnji list.
Formalno nedovršeno djelo
“Mirko Kovač uspijevao je da nadogradi stvarnost, stvarajući književnu istinu koja je trajnija i stvarnija od stvarnosti same i u tome je bio apsolutni majstor. 'Vrijeme koje se udaljava' nije memorska knjiga, ni autobiografska, ni esejistička, ni fikcionalan tekst, odnosno roman, ona je sve to zajedno. To je nepogrešivo djelo Kovačeva pera, u kojem se vidi sva njegova snaga i sva njegova inovativnost, u kojem su dotiče i u kojem su sadržana sva njegova ranija djela. Kad ga čitate, postaje vam jasno kako je Kovač, bez obzira na to što se svaka njegova knjiga može čitati izdvojeno, zapravo cijeli život pisao jedno veliko djelo. Cijeli život stvarao je jedan kovačevski svijet, svijet nastanjen stvarnim i nestvarnim ličnostima, svijet različit od svih ostalih književnih svijetova na ovim prostorima. 'Vrijeme koji se udaljava', podnaslovljen roman/memoari, knjiga o epohi u kojoj se Kovač formirao, posveta vremenu u kojem je sazrijevao kao pisac i posveta ljudima koji su obilježili njegov život, formalno je nedovršeno djelo. Kovač je, naime, imao namjeru da roman dovrši poglavljem 'Inferno' u kojem bi se bavio svojim odlaskom iz Beograda početkom 90-ih i dolaskom u Rovinj. U priči o nedovršenosti naglasak je na 'formalno', jer riječ je o romanu od 600 stranica, bitno opsežnijem od ostalih Kovačevih djela, a za koji je pisac napisao i uvod i posvetu supruzi i što je, možda, najvažnije, riječ je o verziji koju je sam odobrio.
Naime, još u maju, prije zadnjeg odlaska u bolnicu, na memory sticku snimio je završnu verziju teksta, namijenjenu Seidu Serdarevića, i rekao da, ako se njemu što dogodi, tekst bude objavljen u tom obliku. Mi smo tu želju uvažili i u tekstu, izuzev završne bilješke, nismo intervenisali”, dodaje Serdarević.
Povjerenje koje je Kovač time iskazao uredniku nipošto ne iznenađuje. Za glavnog urednika Frakture u tom trenutku nije ga vezivalo samo deset godina saradnje na relaciji pisac-urednik nego i 18 godina prijateljstva, započetog 1995. kada je Mirko Kovač dobio Herderovu nagradu i pravo da jednog završenog studenta diplomskog studija pošalje na slobodnu studijsku godinu u Beč. Kovač je, kako je kasnije pričao, zapravo želio da to bude neko iz Sarajeva, ali mu nikako nije polazilo za rukom da nađe pravu osobu. Na preporuku Slobodana Prosperova Novaka, na kraju se odlučio za Serdarevića koji je dobro upamtio i prvi susret.
“Prije svečane dodjele otišao sam u Rovinj kako bih se upoznao s Mirkom koji je tad sa suprugom živio u Carerinoj ulici, glavnoj ulici u Rovinju. Problem je bio što ja nikako nisam uspio da pronađem njihov stan pa sam išao gore-dolje po pustoj ulici, u rano proljeće, a moje prešetavanje privuklo je pažnju dvojice policajca koji su u meni vidjeli sumnjivo lice. Kao takvoga su me legitimisali i tražili da im odgovorim što tu radim i koga tražim. Nakon što sam im objasnio zašto sam tu, njih dvojica su me bukvalno otpratili do vrata Kovačevog stana”, priča Serdarević.
(Izvor:Vijesti.me)
