Denis je dijete Partizana. Učenik je slavne škole vaterpola na Banjici. Na početku karijere je možda bio i nestrpljiv, pa je rano napustio crno-bijeli brod. Oprobao se u Bečeju, pa se ponovo vratio u matični klub, da bi u hercegnovskom Jadranu svima pokazao od kakvog je materijala satkan.

- Taj Jadran je imao najviše uticaja na moju karijeru - ističe Šefik.

Postao je i čudotvorac na golu, prava hobotnica. Ubrzo je prigrabio „jedinicu“ SCG. Smatra da je finalna utakmica sa Hrvatskom (10:9) na EP 2003. u Kranju bila presudna za njegovu karijeru:

- Bilo je to poslije raspada SFRJ, prvi meč za zlato sa njima. Znali smo da možemo mnogo da dobijemo, ali i da izgubimo. Svi koji me prate sjećaju se da sam sedam-osam sekundi prije kraja odbranio šut Hiniću sa stative. To mi je bila najveća odskočna daska u karijeri.

Bilo je i poraza. Rijetkih, ali bolnih. Najteži bez sumnje finalni na Olimpijskim igrama 2004. u Atini od Mađarske.

- Moja generacija tih 7:8 nikad neće da preboli. Imali smo dobijenu utakmicu i izgubili. Na sledećim Igrama 2008. u Pekingu poraz je bio više ličan - kaže Šefik za Novosti.

I odmah odmahuje rukom da je riječ o sukobu sa Aleksandrom Šapićem:

- To ostaje među nama. Ali, ja sam doživio i poraz za koji sam sam kriv. Napravio sam grešku što sam odlučio da branim za nacionalni tim Crne Gore. Sve što sam godinama stvarao, degradio sam za te dvije godine.

Priznaje Šefik da ga je Crna Gora zvala još 2006, poslije osamostaljenja.

- Poslije onoga što sam doživeo u Pekingu, gdje nisam zaslužio da tadašnji selektor Udovičić ima takav odnos prema meni, shvatio sam da sam završio u reprezentaciji. Sjetio sam se da sam u Jadranu napravio ime, a imao sam i osjećaj da im dugujem, da su zaslužili da branim za njih. Samo nije ispalo ni blizu kako sam planirao. Čak je bilo veoma loše po mene - priča mirnim glasom Šefik.

Ali London ne pamti samo po činjenici da je bio drugi golman Crne Gore, već i po odluci da pojača Crvenu zvezdu.

- Godinama me je zvao moj prijatelj Vikor Jelenić. Ipak, za vrijeme Igara razgovarali smo Andrija Prlainović, Duško Pijetlović, Nikola Rađen i ja. Dogovorili smo se, pružili ruku jedni drugima i tog trenutka sam odlučio da dođem u Zvezdu - priča Šefik.

Fenomenalni golman uvijek naglašava da klubove bira zbog ljudi.