Predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj Milorad Pupovac nije dobio čestitku za novu 2014. godinu koju mu je uputila nevladina organizacija „Naša Srbija” iz Beograda, u sasvim običnoj bijeloj koverti, na adresu Gajeva 7 u Zagrebu. Neotvoreni koverat je vraćen je na adresu pošiljaoca, u Beograd, pod oznakom „zabranjeno”, piše Politika. U koverti nije bilo antraksa, niti bilo kakve druge opasne materije. Na njoj nije bilo ni skaradnih reči, ničega zbog čega bi beli koverat bio proglašen nepoželjnim materijalom koji je odaslat na teritoriju Hrvatske.

Međutim, razlog zbog kojeg Pupovac nije dobio čestitku od svojih prijatelja iz Beograda jeste taj što je službeno pismo u Hrvatskoj – latinica. Ipak, osnivač „Naše Srbije” Mlađan Đorđević, koji je poslao čestitku, razočaran je što je pismo vraćeno kao – „zabranjeno”. Ali, čestitka se vratila po zakonu, kog se, uzgred, ni u Hrvatskoj, iako je ta zemlja od skora u EU, ne drže kao pijan plota.

Portparolka Pošte Hrvatske Jo Kempen za „Politiku” pojašnjava da je u odredišnoj zemlji u koju je pošiljalac slao pomenutu pošiljku, u Hrvatskoj, službeno pismo – latinica. Dakle, slično bi se dogodilo kao kada bi se čestitka na ćirilici poslala nekome u London, piše i Politika.

– Pravilnik o pismovnim pošiljkama – Završni protokol – Bern 2009, koji je donela Svetska poštanska unija, nalaže da adresa primaocamora biti tačna i potpuna. Mora biti upisana vrlo čitljivo latiničnim slovima i arapskim brojevima. Ako se u odredišnoj zemlji upotrebljava drugo pismo, preporučuje se adresu upisati slovima ovog pisma. Ime odredišnog mjesta i ime odredišne zemlje upisuju se velikim slovima zajedno s poštanskim brojem, odnosno brojem odgovarajuće dostavne zone ili brojem pretinca poštanskog ureda, ako postoji. Ime odredišne zemlje upisuje se najpre na jeziku zemlje porekla. Radi izbegavanja bilo kakvih teškoća u tranzitnim zemljama, poželjno je dodati ime odredišne zemlje na jednom međunarodno poznatom jeziku – kaže portparolka, naglašavajući kako se isto tumačenje nalazi i u Pravilniku o pismovnim pošiljkama – Završni protokol – Bern 2013, koji je donela Svetska poštanska unija.
U skladu s tim pravilnikom, opšti uslovi za obavljanje univerzalne usluge Hrvatske pošte nalažu da pošiljka za inostranstvo može biti adresirana i pismom države odredišta, uz uslov da su latinicom upisani naziv mjesta i naziv odredišne države.
– I na internet stranicama Pošte Srbije naznačeno je kako pravilno adresirati međunarodnu pošiljku. To su inače problemi do kojih dolazi u hrvatskoj pošti ako su, na primjer, pisma adresirana i na grčkom. Činjenica je da dobar dio naših radnika ne zna grčko ili ćirilično pismo, tako da se ovdje ne radi ni o kakvoj lošoj nameri niti bismo to želeli da pretpostavljamo – naglašava Jo Kempen.

Na pitanje koliko se pisama iz Srbije adresiranih ćirilicom dostavlja u Hrvatsku na željene adrese, a koliko se vraća pošiljaocu – Kempen odgovara da Pošta Hrvatske nema taj podatak.

Kako su to službenici Pošte Hrvatske znali kome da vrate pošiljku naslovljenu na ćiriličnom pismu, ako nisu znali da pročitaju gdje da je uruče, prema njenim rečima, službenici nisu ni morali da znaju da pročitaju ko je pošiljalac, jer su znali kojim je zaključkom (vrećom) dopremljeno pismo. Dakle, oni su je vratili tim istim izvorom,odnosno vrećom, nazad u Srbiju.

Portparolka Pošte Hrvatske rekla je još nešto:

– Iako smo svesni toga da su pravila Svetske poštanske unije o pravilnom adresiranju jasna, izuzetno nam je žao što se to dogodilo sa pomenutim pismom i razumljivo nam je što je pošiljalac razočaran zbog nedostavljene čestitke – naglasila je portparolka.

Nezvanično, mnogo pošiljki napisanih ćirilicom stiže na krajnje adrese u Hrvatskoj. Zato smo upitali Jo Kempen da li bi ona dostavila pismo „Naše Srbije” da je kojim slučajem radila na sortirnici hrvatske pošte.

– Ukoliko bih znala da pročitam adresu, dostavila bih, a ujedno bih zamolila kolege nadležne za međunarodni promet da kontaktiraju s Poštom Srbije i podsete korisnike na pravilno adresiranje za međunarodno slanje – naglasila je portparolka hrvatske pošte.

Ni Milorad Pupovac nema potpunu sliku o tome šta se dešava u poštanskoj komunikaciji između dvije zemlje.

– Ponekad pošta dođe na adresu na koju je poslana, iako je napisana na ćiriličnom pismu. Ne znam da li je riječ o dobroj ili lošoj volji, o poznavanju ili nepoznavanju ćirilice. Ne znam ni da li je reč o striktnom ili tolerantnom poštovanju zakona. Ono što sigurno znamo jeste da se događa i jedno i drugo. Ono što sasvim sigurno nije dobro, jeste da, kad se pošta vraća, kao razlog za to stoji oznaka – „zabranjeno”. Bilo bi puno mudrije i ispravnije kada bi se, kao razlog, napisalo da je, recimo, adresa nepoznata – ističe Pupovac koji primjećuje da u Hrvatskoj sve manje ljudi zna ćirilicu i da će sve manje pisama stizati na adrese u Hrvatskoj.

Svakako je bilo najbolje da je čestitka za Pupovca, na kraju, stigla u Zagreb. I šteta je što Jo Kempen toga dana, kada je koverta pristigla na sortirnicu, nije bila tamo.

– Kao što se vidi na vraćenoj koverti, niz je razloga na standardnom obrascu za moguće neuručivanje pošiljke – „umro”, „odselio”, „odbija prijem”…Oznaka „zabranjeno” bila je najbliža tumačenju službenika – u smislu da takav način adresiranja nije u skladu sa Pravilnikom o pismovnim pošiljkama iopštimuslovima koji su već pomenuti – kaže Jo Kempen.