Kao što sam sadržaj nameće, muzej je smješten u bivšoj javnoj kući, jednoj od tipčno uskih amsterdamskih zgrada. U muzej se ulazi prolazeći pored holograma prostitutke koja želi dobrodošlicu.

Eksponati pokušavaju da odrede mjesto ljepotica noći u društvu, a kratak film upoznaje posjetioce sa ljudima koji rade sa njima. Amsterdamske prostitutke iznajmljuju izloge na pola dana, obično rade smjene od po 11 sati, šest dana u nedelji. Veći dio vremena provode čekajući na klijente. U slobodno vrijeme posjećuju frizerske salone, uređuju nokte i kupuju odjeću.

Ideja pokretača muzeja bila je da se dokumentuje istorija prostitucije u Amsterdamu, počev od 16. vijeka, kada je ovaj lučki grad bio centar trgovine začinima, preko Napoleonovih ratova, kada su prostitutke bile prvi put primorane na redovne ljekarske preglede kako bi se spriječilo širenje veneričnih bolesti među vojnicima, do današnjih dana.

Posebna pažnja data je periodu od 2000. godine kada je prostitucija postala legalna aktivnost na cijeloj teritoriji Holandije. Od tada, grad pokušava - mnogi tvrde s uspjehom - da iskorijeni podvodače i trgovinu ljudima.

Jolanda van Deveren, koja se stara o socijalnim programima za prostitutke u gradu, kaže da se o kvartu "crvenih fenjera" brinu policija, socijalni i zdravstveni radnici, poreznici i organizacije za civilno društvo. Nova djevojka koja bi se pojavila u nekom od izloga bila bi odmah primjećena i morala bi da pruži dokaz da ima dovoljno godina i dozvolu za rad.

Prema holandskom zakonu, prostitucijom se može baviti osoba starija od 21 godinu.

Posjetioci muzeja imaju priliku da sjednu u pravom izlogu i da zavire u tipičnu, "radnu" sobu prostitutke. Vodič Ilonka Stakelboro, koja je ujedno i predsjednica jednog od gradskih sindikata seks radnica, objašnjava da su sobe, veličine tri puta dva metra, standardnog izgleda. Sve imaju niske i čvrste krevete, lavabo i mali ormarić sa lubrikantima, sredstvima za higijenu, kondomima i seks igračkama.

"Bez parfema", ističe Stakelboro i dodaje: "Jer bi muškarac čija bi odjeća upila parfem mogao da ima problema kod kuće". Na pitanje da li su oženjeni muškarci najčešće mušterije, ona odgovora da se ne može generalizovati.

"Razni muškarci - oženjeni i neoženjeni, mladi i stari, posjećuju prostitutke, i to u svako doba dana. Neki čak prije posla, rano ujutru", navodi ona.

A ko najviše zarađuje? Ni tu nema pravila. Najljepše i najmlađe djevojke nemaju obavezno i najviše mušterija, niti najveću zaradu. Kao ni djevojke koje rade u elitnim javnim kućama ili agencijama za poslovnu pratnju. One po pravilu imaju manje klijenata, duže se s njima zadržavaju i imaju puno troškova.

Izlog u kvartu "crvenih fenjera" iznajmljuje se na pola dana po cijeni od 150 eura. Imajući u vidu da 15-minutna usluga prostitutke košta u prosjeku 50 eura, njihova dnevna zarada, nakon odbitka poreza, iznosi svega 150 eura za opsluživanje šest klijenata.

Kako prenosi portal Kolektiv oko 75 odsto prostitutki je porijeklom iz siromašnih zemalja, najčešće Rumunije i Bugarske. Na kraju muzeja je zid sa porukama prostitutki.

"Ovaj posao nije za slabiće", piše na jednoj s potpisom izvjesne Eve.

"Osjećam se usamljeno, moja majka ne zna čime se bavim", stoji u drugoj koju je napisala žena po imenu Karmen. Prije nego što se vrate na ulicu, posjetioci mogu da napišu svoje skrivene seksualne želje u kabini nalik ispovjedaonici. Ulaz u muzej, koji je otvoren svakog dana od podneva do ponoći, košta 7,50 eura.