Istaknuti slovenački filozof i autor, Slavoj Žižek, osvrnuo se na aktuelnu situaciju u BiH u tekstu koji je objavio britanski list The Guardian.
U osvrtu se dotiče šireg konteksta, no njegov najznačajniji zaključak je svakako ova rečenica: "Čak i ako protest postepeno izgube na jačini, oni će ostati iskra nade".
Vijesti prenose tekst u cjelini:
Prošle nedjelje gorjeli su gradovi u Bosni i Hercegovini.
Sve je počelo u gradu Tuzli, gdje živi većinski muslimansko stanovništvo, a nakon čega su se protesti proširili na glavni grad BiH, Sarajevo, pa na Zenicu, ali i Mostar, gdje živi veliki dio hrvatskog stanovništva, kao i na Banja Luku, prijestonicu većinski srpskog stanovništva u BiH.
Hiljade bijesnih demonstranata okupirali su i zapalili vladine zgrade. Iako se situacija zasad smirila, u vazduhu je ostao osjećaj zategnutih tenzija.
Zahtjevi više nego jednostavni
Ovi događaji doveli su do širenja teorija zavjera (poput one da je srpska vlada organizovala proteste kako bi svrgnula bosansko vodstvo), ali njih bi trebali ignorisati jer je jasno da, ma šta god stajalo iza toga, očaj demonstranata je istinski.
Neko bi došao u iskušenje da parafrazira čuvenu frazu Mao Ce-Tunga: "u Bosni je veliki haos - situacija je odlična".
Protestanti na ulicama Sarajeva (foto: Reuters)
Zašto? Zato što zahtjevi demonstranata ne mogu biti jednostavniji - posao, davanje prilike za pristojan život i završetak korupcije - ti zahtjevi su mobilizovali narod u BiH, državi koja je u posljednjoj deceniji postala sinonim za okrutno etničko čišćenje.
Do sada, jedini masovni protesti u BiH i drugim bivšim jugoslovenskim republikama bili su vezani strastima uz etničke i vjerske podjele.
Od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od centralne Afrike do Indije, novo mračno doba je na pomolu, dok etničke i vjerske strasti eksplodiraju, a vrijednosti stečene u doba prosvjetiteljstva polako nestaju.
Sredinom 2013. godine u Hrvatskoj, državi koja proživljava veliku ekonomsku krizu, visoku stopu nezaposlenosti i duboki očaj, organizovana su dva javna protesta, Sindikati trgovaca pokušali su organizovati skup u znak podrške za prava radnika, a desničarski nacionalisti formirali su protestni pokret protiv upotrebe ćirilice na javnim zgradama u gradovima s manjinskim srpskim stanovništvom.
Prva inicijativa okupila je stotinak osoba na trgu u centru Zagreba, a druga je mobilizovala više stotina hiljada, kao i prijašnji fundamentalistički pokret protiv istospolnih brakova.
No, Hrvatska je daleko od toga da bude izuzetak: od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od centralne Afrike do Indije, novo mračno doba je na pomolu, dok etničke i vjerske strasti eksplodiraju, a vrijednosti stečene u doba prosvjetiteljstva polako nestaju.
Ove strasti su vrebale u pozadini svo vrijeme, ali ono što je novo je otvorena besramnost kojom se razmeću.
Šta da se radi?
Mainstream liberali nam govore da se moramo ujediniti iza svih liberalno-demokratskih agendi kulturne tolerancije kada su osnovne demokratske vrijednosti ugrožene i da moramo spasiti ono što se spasiti i ostaviti po strani snove o radikalnijoj društvenoj transformaciji.
Rečeno nam je da je naš zadatak jasan: moramo birati između liberalne slobode i fundamentalističke represije.
Sukob između liberalne popustljivosti i fundamentalizma je u konačnom lažni sukob - začarani krug dva pola koji proizvode i nadilaze jedan drugi.
Međutim, kada nas se pobjedonosno upita (čisto retorički) pitanja kao što su "Da li želite žene isključiti iz javnog života?" ili "Da li želite da svaki kritičar religije bude kažnjen smrću?", ono što bi nas trebalo učiniti sumnjičavim je očiglednost odgovora.
Problem je što je prije dugo vremena jedan takav pojednostavljeni liberalni univerzalizam izgubio nevinost.
Sukob između liberalne popustljivosti i fundamentalizma je u konačnom lažni sukob - začarani krug dva pola koji proizvode i nadilaze jedan drugi.
Ono što je Maks Horkhajmer 1930-ih godina govorio o fašizmu i kapitalizmu (da oni koji ne žele kritički govoriti o kapitalizmu, trebali bi ćutati o fašizmu) trebalo bi se primijeniti na današnji fundamentalizam: oni koji ne žele kritički govoriti o liberalnoj demokratiji, trebali bi ćutati o vjerskom fundamentalizmu.
Porast fašizma je ujedno neuspjeh ljevice i istovremeno dokaz da postoji potencijal za revoluciju, nezadovoljstvo, koje ljevica nije bila u stanju mobilizovati.
Reagujući na karakterizaciju Marksizma kao "Islama 20. vijeka", Jean-Pierre Taguieff je napisao kako Islam postaje "Marksizam 21. vijeka", zalažući se, nakon pada komunizma, za svoj nasilni antikapitalizam.
Međutim, može se reći da nedavni preokreti muslimanskog fundamentalizma potvrđuju staru misao Waltera Benjamina da "svaki porast fašizma bude svjedok neuspješnoj revoluciji".
Drugim riječima, porast fašizma je ujedno neuspjeh ljevice i istovremeno dokaz da postoji potencijal za revoluciju, nezadovoljstvo, koje ljevica nije bila u stanju mobilizovati.
Zar se isto ne odnosi na sadašnji takozvani "islamofašizam"? Zar uspon radikalnog islamizma nije direktno proporcionalan sa nestankom sekularne ljevice u muslimanskim zemljama?
Kada je Avganistan predstavljen kao jedna od krajnje islamističkih fundamentalnih zemalja, koja je prije 40 godina bila zemlja s jakom sekularnom tradicijom, uključujući moćnu Komunističku partiju koja je preuzela vlast nezavisno od Sovjetskog Saveza?
S ovom pozadinom bi trebalo promišljati posljednja događanja u BiH.
Ignorisanjem identiteta do emancipacije
Na jednoj od fotografija sa protesta, možemo vidjeti kako demonstranti mašu s tri zastave, jednom pored druge: bosanskom, srpskom i hrvatskom.
Time izražavaju da žele ignorisati etničke razlike.
Kao da je stari i puno puta zloupotrebljivani moto iz Titovog vremena "bratstvo i jedinstvo" ponovo postao stvaran.
Ukratko, suočavamo se sa pobunom protiv nacionalističkih elita: bosanski narod je konačno shvatio ko mu je istinski neprijatelj - ne druge etničke grupe, nego njihove vlastite vođe koji se pretvaraju da ih štite od drugih.
Dokaz da narod u Bosni i Hercegovini na ovim protestima ignoriše etničke razlike (foto: klix.ba)
Kao da je stari i puno puta zloupotrebljivani moto iz Titovog vremena "bratstvo i jedinstvo" ponovo postao stvaran.
Jedna od meta demonstranata je bila administracija Evropske unije koja nadgleda stanje u BiH i sprovodi mir između tri nacije, te pruža značajnu finansijsku pomoć kako bi država funkcionisala.
Ovo može izgledati iznenađujuće jer su ciljevi protestanata slični kao ciljevi Brisela: prosperitet i okončanje i etničkih tenzija i korupcije.
Autentični emancipacijski događaji uvijek uključuju ignorisanje određenih identiteta.
Međutim, način na koji Evropska unija upravlja Bosnom daje dodatan podstrek podjelama, sarađuje s nacionalističkim elitama kao svojim privilegovanim partnerima i posreduje unutar njih.
Ono što bosanski protesti potvrđuju je da niko ne može istinski preskočiti etničke strasti nametanjem liberalne agende, ono što je ujedinilo protestante je radikalni zahtjev za pravdu.
Naredni i najteži korak je da se protesti organizuju u novi društveni pokret koji ne obraća pažnju na etničke podjele, i organizacija daljnjih protesta.
Da li biste mogli zamisliti scenu ljutitih Bosanaca i Srba kako zajedno protestuju u Sarajevu?
Čak i ako protesti postepeno izgube na jačini, oni će ostati iskra nade, nešto poput neprijateljskih vojnika koji se udružuju u rovovima nakon okončanja Prvog svjetskog rata.
Autentični emancipacijski događaji uvijek uključuju ignorisanje određenih identiteta.
Isto bi se moglo reći za nedavnu posjetu dvije članice grupe Pussy Riot New Yorku: u velikoj gala zabavi, predstavile su ih Madonna, Bob Geldof, Richard Gere itd. - uobičajena grupa vezana za ljudska prava.
Ono što su one tamo trebale učiniti je izraziti solidarnost s Edwardom Snowdenom, istaknuti kako su one i Snowden dio istog globalnog pokreta.
Bez takvih gestova koje zbližavaju ono, što u našim uobičajenim ideološkim iskustvima izgleda nespojivo (Muslimani, Srbi i Hrvati u Bosni, turski sekularisti i anti-kapitalistički muslimani u Turskoj itd.), protestni pokreti će uvijek biti manipulisani od strane supersile u borbi protiv druge".
