„Pucajući Đinđiću u srce, Srbija je sama sebi pucala u sljepoočnicu, sama je sebi prosula mozak“, citat je iz najnovijeg romana Basare „Gnusoba“, koji je u četvrtak zvanično promovisala izadvačka kuća Laguna. Kako je tada rečeno, ovo djelo je „dijagnostički spis, karikatura, bespoštedna satira“, i da su likovi Mandarić i Masleša „dio političke psihopatologije naše realnosti“.

- Ovo nije istorija, ni politički program. To je roman; na ivici - ali roman. Treba naglasiti da sam i ja tokom devedesetih godina bio umiješan u stvari o kojima se ovdje govori, budući da sam lično poznavao većinu persona dramatis i da sam emotivno vezan za neke stvari. Poslije deset godina od streljanja Đinđića, jednostavno sam osjetio potrebu da se stavim na jednu stranu i da onima koje mrzim kažem: idiote, đubre, ološu, fukaro, impotentno đubre... a da s ljudima koje volim podijelim mišljenje ili vino. I, to je to. Najprije raščišćavam zbrku u svojoj glavi - kazao je Basara na promociji u Beogradu.

Prenosimo dio intrevjua koji je renomirani pisac dao Blicu.

Zašto naslov „Gnusoba“?

- A što da ne?

Pa, baš je suptilno...

- Za koga je, i suptilno je.

Kad vi kažete.

- Istina, ta riječ se rijetko koristi. Izvadio sam je iz rječničkog naftalina.

Zbog čega?

- Moji naslovi nisu poetički, ni politički program. Knjiga mora da ima naslov... a radnja ima veze s gnusobom.

Radnja ima veze i s nama?

- Pa, mi smo ogrezli u gnusobi.

Glavni likovi Mandarić i Masleša...

- Jedan od njih sam ja, drugi je pačvork sastavljen od nekolicine mojih prijatelja, a ostali junaci su stvarne ličnosti iz našeg političkog i kulturnog života, samo su malo imena promijenjena. Kol'ko da ne kvare pripovijedanje.

Kako ste pisali o sebi, možda nježnije nego o ostalima?

- Pošteno. Kao i o drugima.

I, kakav je taj lik?

- Ambivalentan. Koga zanima više, nek' pročita knjigu.

A drugi, čega je prototip?

- Prototip srpskog ludila. Čovjek obolio od bipolarnog poremećaja. A, to je bolest od koje boluje 99 odsto Srba. Unosi komplikacije u percepciju realnosti, donosi nagle promjene raspoloženja, smrtonosne odluke...

Mjesto u romanu ima i Zoran Đinđić?

- Naravno. Njemu je, na izvjestan način, i posvećena knjiga. Zapravo, i odlučio sam da pišem knjigu kada sam pogledao jedan film o okolnostima koje su dovele do atentata na Zorana Đinđića. U to vrijeme nisam bio u zemlji, tako da su mi promakli neki od pravih uvida, određene informacije... Dakle, vidio sam šta sam vidio, smučilo mi se, i napisao sam knjigu.

I, kako vidite ubistvo Đinđića?

- Kao zlatno doba srpskog pokvarenjaštva. Jedan od najžešćih vrhunaca. Streljanjem Đinđića, Srbija je sebi presudila za sva vremena.