Rad u voćnjaku Šabanović, inače rođeni Banjalučanin, živio je i radio u Banovićima na održavanju rudničke mehanizacije gdje je završio srednju mašinsku školu. Poslije rata u ovom rudarskom mjestu počeo se baviti ratarstvom i stakleničkom proizvodnjom povrća, a najviše voli rad u voćnjaku.

- Kolega Fahrudin, s kojim sam radio, rekao mi je da bi bilo dobro da za svoje znanje imam i potvrdu, pa me nagovorio da se zajedno upišemo u Poljoprivrednu tehničku školu u Bijeljini. U početku sam se nećkao, jer sam već davno bio završio jednu srednju školu. Upisao sam se, ali me Fahrudin prevario. Kazao mi je da njegov mozak više ne može da pamti i da nema strpljenja za učenje – kaže Šabanović, koji nakon položenog ispita iz Biologije, ovih dana uči lekcije iz Neorganske hemije.

Fakultet je vanredno upisao prošle godine. Iz Tuzle u oko 60 kilometara udaljenu Bijeljinu putuje automobilom. – Kada je magla, idem autobusom, jer ne želim da vozim, iako me vid dobro služi. Ne propuštam predavanja, osim ako sam bolestan. U početku su studenti, ali i pojedini profesori mislili da sam predavač. Profesori su mladi stručnjaci i drago im je što sam među njima. Sjedim u prvom redu u amfiteatru i uživam slušajući svaku riječ. Profesori mi pomažu, jer vide da imam poleta – kazao je Šabanović i poljubio udžbenik iz Matematike.

Razgovor s kolegama

Vrijeme do početka ispita provodi u razgovorima s višestruko mlađim kolegama.

– Razmjenjujemo mišljenja o mogućim ispitnim pitanjima, pričamo o tome ko je šta i koliko učio. Odemo negdje nešto pojesti i izađemo na ispit – opisuje Besim svoje studentske dane.

Budući diplomirani agronom

Svakome će, kaže Šabanović, rado objasniti nešto o uzgoju voća i povrća.

– Besplatno ću pomoći svima, naravno, ako znam odgovore. Za svaku sam voćku odgovoran, kao što je ljekar odgovoran za dijete. Dati suprotan lijek je i grehota i sramota. Ja ću, ako me zdravlje posluži, za koju godinu biti diplomirani agronom – kazao je ambiciozni Šabanović.