"Morao sam da odem i lično da se uvjerim kako to izgleda, ko su ti ljudi, šta traže, šta govore. Mislim da je to dužnost svakog čovjeka koji se bavi javnim poslom, koji ima prepoznatljivo ime, čije se riječi citiraju i ljudi razmišljaju o njima", rekao je Šerbedžija.
Rade Šerbedžija
Rade Šerbedžija | Foto: Goran Srdanov
Podsjeća da je to činio i prije, kada su bili svi ti teški trenutci za narod u bivšoj Jugoslaviji.
Mislim da je to dužnost svakoga od nas javnih ličnosti: pisaca, glumaca, slikara, režisera, novinara, naučnika. Oni moraju u takvim vremenima da daju svoje mišljenje, upravo zbog toga da bi se prava energija uspjela da suprotstavi lošim energijama i zamislima, mislim tu na razne nacionalizme, koji su se dešavali u tim vremenima, naveo je Šerbedžija u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.
On je ocijenio da je je protest u Sarajevu radnički, ali ne i samo radnički, nego protesti nekih nevoljnih, jadnih, osiromašenih, bespomoćnih ljudi.
Osjećao sam se grozno, jedva sam govorio. Nisam mogao ništa suvišno izreći, gledajući te jadne ljude, gladne, žedne, bose, gole, na kiši. To su ljudi kojima je dogorjelo do nokata. Oni nemaju nikoga da stane iza njih, da im odbrani ono najminimalnije ljudsko dostojanstvo koje nas razlikuje od životinja, rekao je Šerbedžija, dodavši da ljudi koji protestuju u Sarajevu doslovce ne mogu da kupe kilogram hleba svaki dan, da se prehrane.
S druge strane, dodao je, postoje stvarno enormno bogati ljudi u tim istim našim užasnim kolosima u kojima živimo.
Oni se bogate, neki su korumpirani. Svuda postoje takvi procesi, javni su i poznati, od Hrvatske, preko Srbije, do Bosne i svih bivših republika nekadasnje države. To je strašna stvar. Ne postoji društveni sistem, izgrađen ispravno kao država, koji je kadar da zaštiti svoje bespomoćne stanovnike i ljude koji žive u tim državama, naveo je.
Sve je, smatra Šerbedžija, prepušteno jednoj stihiji novih odnosa, jednom brutalnom kapitalizmu koji nema za to osjećaja i baš ih briga.
Upitan šta su mu Sarajlije rekle, Šerbedžija kaže da su bespomoćno plakali, grlili me i ljubili i rekli: Hvala da si ti došao jer nije niko drugi.
(Tanjug/Alo)
