Ovaj veliki pisac preminuo je prije 39 godina, ali je njegova pisana riječ nastavila da oduševljava, inspiriše i utiče, kako na savremenike, tako i na naredne generacije, a nema razloga da tako ne bude i sa onima koji tek dolaze.

Premda je odrastao u oskudici i bez ijedne knjige u kući, osim poneke školske, ovaj siromašni dječak rođen u Docu pored Travnika izrastao je u književno ime čija su djela prevođena i čitana širom svijeta.

"Kada sam bio dečak, okruživala me je oskudica. Ničeg u našoj kući nije bilo dovoljno. Put od kuće do škole uvek je bio isti: prvo nizbrdo do grada, posle uzbrdo do kuće. Znao sam na kom ću sarajevskom ćošku koga sresti, znao sam gde ću obavezno zastati - i zimi i leti, i po kiši i kad sunce upeče", pričao je Andrić kada bi ga upitali za najvažniji uticaj na njegovo pisanje.

Ipak, isticao je da se tada, kao sarajevski gimnazijalac, obavezno zadržavao pred jednim knjižarskim izlogom.

"Eto, i taj izlog jedne provincijske knjižare, pun knjiga čije naslove nisam ni razumevao, uticao je na mene. Sigurno je uticao, ne dvoumim se, znam šta mi je značio i tada i posle, ali kada vi pitate - da li je presudno uticao, šta da vam kažem? Možda je baš i presudno uticao, mada ja mislim da čovek nije nikad svestan koliko tih presudnih uticaja istrpi u životu", riječi su slavnog književnika.

Naglašavao je da je taj izlog naročito predveče privlačio njegovu pažnju, kada se osvijetli.

"Činilo mi se da su knjige, tada, onako osvjetljene, još ljepše, a naslovi još primamljiviji. Sanjao sam taj izlog", prisjećao se Andrić.

Otkrio je da je mnogo puta, kasnije, kada je ponešto u životu već ostvario, hvatao sebe "pred tim davnim, dragim, sarajevskim izlogom".

"Vrijeme je prošlo, odavno tog izloga više nema, ali on živi u mom sjećanju, vidim ga jasno. Vidim sebe pred njim. Mnogo sam knjiga od tog doba proturio kroz svoje ruke, nad mnogima sam stajao danima i noćima, mnoge su mi postale najbolji prijatelji, neke sam i napisao, ali, eto, taj izlog s knjigama iz mojih dalekih dječačkih dana živi neprekidno u meni. Pratio me je uvijek, ma gdje bio, ma šta radio", kazivao je Andrić, otkrivajući djelić izvora svog nenadmašivog talenta, a ostalo je istorija.

Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama, ovaj Travničanin je postao dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu književnosti za kultni roman "Na Drini ćuprija".

U času smrti imao je nepune 83 godine, sahranjen je uz najviše počasti, a u Odboru za sahranu bilo je 45 najuglednijih ličnosti iz političkog i kulturnog života cijele Jugoslavije.

Učenici i profesori Srednje škole "Ivo Andrić" iz Višegrada prigodnim programima obilježili su juče 39. godina od smrti nobelovca.

Položili su cvijeće na spomen-obilježju velikom piscu kod ćuprije na Drini, a zatim su u školi održane video-projekcije, recitacije te je otvorena izložba fotografija posvećenih slavnom piscu.

"Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju...", poslednje je što je zapisao u svojoj bilježnici.

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Docu pored Travnika u tadašnjoj Austrougarskoj, a djetinjstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu.

Završio je sarajevsku Veliku gimnaziju, a slovensku književnost i istoriju studirao je na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu.

Doktorsku disertaciju odbranio je na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.

Andrić je imao veoma uspješnu diplomatsku karijeru u Vatikanu, Bukureštu, Trstu i Gracu, Marselju, Parizu, Madridu.

(Nezavisne novine)