- Pritisn'o čovjek ženu ... - počeo je Behrić, a onda se zbunio jer je nastao smijeh u sali. 

Neko je priupitao „čiju ženu“, a kladuškog načelnika koji, očigledno, nema pojma o izboru tajminga i mjesta za pričanje viceva, oblio je hladan znoj. 

- Nije svoju... - promucao je uzrujano i nastavio bespomoćno da kotrlja rečenice pred utišanim poslanicima. 

- ...i u tom trenutku zazvonilo je crkveno zvono. Ona se držala, da izvinete, za ono mjesto na preponama i kad se čulo zvono, ona diže ruke da se prekrsti (udario je Behrić za govornicom dlanom o dlan, kao da daje ritam) i - „ono“ sjede!? 

Teško je zaključiti kome je bilo teže – Behriću, koji se zapetljao kao pile u kučine, ili poslanicima – slušaocima kojima je skoro pozlilo od načelnikovog primitivizma. Kladuški načelnik je skoro gubeći dah, ipak, nekako dovršio mučenje s vicem. 

- I ta je žena napravila tužbu, ali umjesto da tuži toga čovjeka, ona je tužila crkveno zvono - „poentirao“ je zajapureni Behrić na užas slušalačkog puka.

 Vrhunac je bio u Behrićevom naravoučeniju kada je poručio vijećnicima: 

- Mislim da sam bio jasan šta sam htio da kažem. 

(Avaz)