Pismo koje je stiglo na adresu novosadskog porodilišta Betanija, u kojem tek otpušteno dijete ispisuje svoje utiske i zahvaljuje se ljekarima “koji su brinuli o njemu, i njegovoj mami dok su ležali u bolnici” pokazalo je da iz porodilišta mogu da se ponesu i lijepa sjećanja, uprkos uvreženom, suprotnom, mišljenju. Redovi koje je “ispisala” beba dirnulo je sve zaposlene, koji su odlučili da pismo daju u javnost, prenosi “Ženablic.rs”. 

Beba, odnosno njena mama napisala je sledeće: 

- Prije oko deset mkeseci, jednog toplog junskog jutra, milioni mojih braće i sestara zajedno sa mnom krenuli su u trku života. Jurili smo dugim tamnim hodnikom, prestizali jedni druge i na kraju ugledali lopticu na koju se nekoliko nas zakačilo. Mučili smo se da uđemo unutra, borili se i u toj trci – ja sam pobokedio. 

U početku sam bio sasvim majušan, mali kao zrno pokeska, ali sam brzo rastao, a moje srce je kucalo slično kao kod kolibrija. Oskećao sam se sigurno, uvokek mi je bilo toplo, a jedan glas slušao sam svakog dana. peijao mi je. To je bio glas moje mame, ne uvokek nkežan, ali ja za bolje nisam znao. Kako je vrokeme prolazilo ja sam rastao, ponekad toliko uživao kao da sam skakao na trambolini, mlatio rukama i bio baš srećan. Nikada mi neće biti jasno zašto se mama ljutila kada sam srećan?! 

Došlo je vrijeme da ja upoznam ovaj čarobni svijet. U velikoj zgradi neki ljudi u bijelim mantilima svakog dana su prisluškivali otkucaje mog srca. Pomagali su mojoj mami, razgovarali sa njom i odgovarali na njenih hiljadu pitanja. Došao je dan kad smo morali da osranemo u velikoj zgradi. Jedna teta hrabrila je moju mamu i zato joj hvala. 

Tog 7.marta, 2014. u pet sati ujutru ušla je sestra u sobu, probudila mamu, pa i mene. Šapnula je “vrijeme je”. Dugo smo čekali, a po moju mamu nikako da dođu. Kasnije sam čuo da je u petak stiglo u velikoj zgradi puno mojih drugara koji su žurili da prije mene dođu na ovaj svijet. Ali, ja sam strpljiv čovjek pa sam ih sve lijepo propustio. Tad je došao red i na nas. 

Otišli smo u veliku osvijetljenu sobu. Osluškivao sam i čuo mnogo glasova, a jedan mi se posebno svidio. Ta žena često je obilazila mamu, govorila joj šta da radi kako bi se ja što manje mučio. Hvala toj divnoj ženi što mi je smanjila muke. Bio je tu, sjećam se, i jedan čika, nije puno govorio, ali je mami, kad bi joj bilo teško, prišao, dodao joj gazu da pokvasi usne. Saznao sam da je to doktor.

Doktore, hvala vam za svaku kap vode na maminim usnama. Dugo smo mi toga dana ležali na krevetu, često mi je bilo neprijatno, a i slutio sam da mama nije raspoložena kao inače. Odjednom, počeo sam da se grčim, sve me je boljelo i bio sam zbunjen, nisam znao šta se dešava i što me uznemiravaju. Tada je jedna žena ozbiljnim glasom izgrdila mamu, jer je mama na trenutak zaboravila da sam ipak ja najvažniji. Doktorka, hvala i vama na tome. 

Taman se sve smirilo, kad sam opet počeo da se osjećam stisnuto i opet nisam znao šta se dešava. Tada sam čuo, a nećete mi zamjeriti što ću ovo reći, najdivniji glas na svijetu. Poslije maminog. Bila je to naša babica. Do kraja večeri imao sam utisak da je uvijek tu, da se ne odvaja od nas i tada sam još shvatio da ću taj glas pamtiti zauvijek. 

Pala je i noć… Tad u prostoriju ulazi i jedna teta, došla je do maminog kreveta, i čuo sam kako kaže „vidim kosicu“. Ne znam čiju je kosicu vidjela, ali znam da sam ja osjetio ogromno olakšanje. neka sila počela je da me gura, i tada su me neke tople ruke uzele kod sebe. Babica Vesna me je u naručju uvela u ovaj čarobni svijet. Rekla je i da sam poseban, jer sam jedini danas rođen sa mladežom na leđima. 

Poslije su nas prevezle u sobu gdje bilo puno mojih drugara sa mamama. Jao, kako smo samo plakali! Kao u horu. Cimerka mi je bila Nina. Posebno smo voljeli kada nas, kako smo zajedničkim snagama uspjeli da izračunamo, na svaka tri sata guraju kroz u kolicima kroz dugački hodnik, a mi smo, poređani kao sardine jedva čekali najvoljeniju stvar na svijetu. Priznajte, pomislili ste na mame. Neeeee. Mleko, to smo čekali. 

U petak, 14.marta, došao je dan kad idemo iz velike bijele zgrade kući. Ispred maminog prozora došli su svi tata, bake, tetke, Lola, Lana, Tara i Luka. I tada je otpočeo moj život u stvarnom svijetu, van porodilišta… 

Za to su me pripremili mnogi, i oni kojima nisam zapamtio imena, a posebno hvala za dr Maletin, dr Radeka, dr Bulatović, dr Stajić, dr Janjić, dr Mendebaba, dr Batranovića, dr Milović, babica Daliborka Vlajkov, sestre Dijana, Ljilja, Branka, Bosa… I na kraju, osoba kojoj ovo pismo i posvjećujem babica Vesna Đurić.“ 

Jednomjesečna beba, Vukašin Vazić, broj 23″.