Sve što se stvara u životu i što pomaže da se život nastavlja, glavni mu je pokretač žena, kazao je za Portal Analitika poznati crnogorski slikar Milovan – Miki Radulović o sinoć otvorenoj izložbi u Galeriji „Centar“. 

On je precizirao da je pred podgoričkom likovnom publikom ovih dana njegov najnoviji ciklus pod nazivom „Noći punog Mjeseca“. 

- Nijesam se svjesno opredijelio za noć, nego je to atmosfera svanuća, ili svitanja, ili predvečerja. Kod mene se ništa ne događa racionalno. To je pravljenje atmosfere koja je potpuno iracionalna, tako da nema ni razmišljanja, ni pripreme, ni planiranja koji ću period da odaberem za slikanje – kaže Radulović i dodaje: 

- Ovo je neko moje viđenje koje potiče još iz djetinjstva. Slikam ono što sam vidio i što mi se sad, možda, javlja. To je, jednostavno, moja neka atmosfera koja je prisutna, koja me provocira, naročito kada je pun Mjesec, jer tada niti racionalno razmišljam, niti smišljam sliku. 

Kako sam potcrtava, na izloženim radovima, nastalim većinom kombinovanom tehnikom, uz nekoliko ulja na platnu, preovladava ženska figura u obliku čobanice sa likovima životinjama, prije svega jarca, bika, sove. Za njega, lik žene „nema veze sa racionalnim niti sa iracionalnim“, već je „osnova ne samo slikarstva, nego života“. 

- Ona je uvijek prisutna u mojim slikama. Žena i kuća su dva elementa koja prate skoro čitavo moje stvaralaštvo. A žena – kao žena – za mene sve predstavlja. Bez žene, koja je podumijenta života, ne može ni kuća da postoji, ni čovjek da živi, niti išta da se dešava. Sve što se stvara u životu i što pomaže da se život nastavlja, glavni mu je pokretač žena – zaključuje Radulović. 

Pred brojnom publikom, u kojoj je bilo dosta uglednih Nikšićana, izložbu je otvorila slikarka Biljana Keković i tom prilikom je istakla:

 - Odmjerena silovitost i magični zov Mikijevog odsanjanog dana i odživljenog sna nas lagano uvlači u njegov simbolički svijet, gdje njegova intimna ispovijed osvaja suptilnom prijemčivošću. Taj svijet ispunjen esencijalnim simbolima nas vraća u prvobitnost, u realnost Hermesove promišljenosti, gdje duše plahovito lebde između intimnosti i brutalnosti doma, lika žene, Sunca i Mjeseca, što obasjava mliječnom svjetlošću nevinost bjeline. Na kraju, nameće se pitanje i dilema da li je predodređenost ili promišljenost ono što je navelo da upravo Miki slika ovakve slike – riječi su Keković.