Nikad nije viđeno toliko neizvjesnih mečeva, lijepih golova, i konačno može opravdano da se upotrijebi ona gubitnička konstrukcija skovana od balkanskih poslijeratnih ekipa, da danas svi znaju da igraju fudbal.

Da priča bude još originalnija Mundijal u zemlji sambe, kafe i fudbala imao je čudnu uvertiru. Brazilci, koji žive za fudbal, slavili su kada su saznali da se prvenstvo održava u njihovoj zemlji, a pred sam početak počeli su  masovni protesti zbog prevelikih troškova organizovanja.  Prvenstvo je Brazil koštalo više od 11 milijardi dolara od čega su četiri otišle na rekonstrukciju postojećih i pravljenje novih stadiona. Ukratko na mjesec dana fudbala Brazil je potrošio oko osam godišnjih budžeta Crne Gore!

Kada je prvenstvo počelo protesti su splasnuli, ali vjerovatno će do 13. jula, ili poslije tod datuma biti novih nereda, jer vatrene Brazilce može jedino smiriti vijest da je njihova reprezentacija osvojila šestu titulu šampiona svijeta, a po igrama koje prikazuju „karioke“ teško da mogu stići i do finala a kamoli do titule.

Brazilci, koji su gotovo uvijek mogli da kažu da imaju najbolji napad na svijetu, sada imaju problema upravo u toj liniji tima, a najjači su tamo gdje su tradicionalno obraćali najmanje pažnje-odbrani. Imaju najjači par centralnih bekova na šampionatu – Silvu i Luiza, i dalje odličnog Žulia Cezara na golu, koji ih je već spasio od ispadanja, ali zato je vezni red, u kojem su uvijek imali mađioničare, sada bogatiji za dva do tri „Gatuza“. Tu slabost često mogu prikriti dugim loptama, prebacivanjem sredine terena, ubacivanjem Alvesa i Marsela, ali ako i taj pas primi Nejmar, ukoliko sam ne završi akciju, lopta teško pronalazi put do protivničke mreže. Koliko god da je Nejmar dobar sam ne može ništa, budimo realni - Ronaldo (portugalski ne brazilski) je za klasu bolji igrač od njega, pa otkad mu nema Figa ili Rui Košte u ekipi jedva uspije da zaigra sa reprezentacijom u završnicama velikih takmičenja.

Nevjerovatno je da Brazilci za četiri, ili čak osam godina, otkad je prestao da rešeta mreže pravi Ronaldo, a počeo da pada Ronaldinjo, nije uspio da izbaci pravog špica (neračunajuči Nejmara, koji je svakako više krilo nego klasični špic).

Na osnovu dosad viđenog i mučenja protiv odličnog i borbenog Čilea, može se zaključiti da Brazil nema šta da traži protiv Kolumbije, koja je prikazala najbolju igru na Mundijalu. Kako bi tek igrali Kolumbijci da su u prilici da računaju na Falkaa.

Jedino oko čega se možemo sporiti je ime najboljeg strijelca prvenstva (da li je Hames ili Džejms), ali nedvojbeno je da su Kolumbijci igrali najbolji fudbal na SP. Pravi ispit za ovu ekipu biće Brazil. U tim mečevima prije svih morate prvo da pobijedite same sebe, jer psiha u tim duelima igra uglavnom veću ulogu nego kvalitet tima. To je ono što fali Brazilcima – tim. Zamislite samo kako bi tek igrali da nema njihovog najboljeg igrača – Nejmara. A sad se prisjetite kako Kolumbija igra bez svog lidera. Analogija je jasna – džaba vam Nejmar moji Brazilci, kad imate Freda i Žoa.

Najprijatnije iznenađenje prvenstva – Kostarika, pokušaće da dobije Holandiju, što nije uspjelo najhrabrijoj i možda taktički najspremnijoj ekipi na prvenstvu – Meksiku.  Ekipa najharizmatičnijeg trenera na Mundijalu, Migela Erere, zaslužila je makar produžetke u tom meču, i svakako koji red više u ovom tekstu, ali kao što kaže pjesma „Winner takes it all“...

Kostarika je sa prvenstva izbacila dva bivša svjetska prvaka – Italiju i Englesku, i pokazala da su na ovom prvnestvu najugranije ekipe iz Srednje i Južne Amerike (izuzev nejakog Hondurasa i Brazila naravno). Njihova priča sa ovog Mundijala, pogotovo život pojedinih fudbalera iz Kostarike, zaslužuju dobar film,  a zamislite kakav bi epilog bio da tim trenera Pinta izbaci ekipu novog menadžera Mančester Junajteda!

Mundijal nam je već pokazao da ništa nije nemoguće, pogotovo što ni Holandija ne igra previše ubjedljivo. Imaju problema u neujednačenim linijama tima, slično kao i Brazil, s tim što Holandija za razliku od „karioka“ ima dva podjednako ubitačna igrača u napadu – Robena i Van Persija. Za titulu im svakako treba bar Snajder.

U najzanimljivijem četvrtfinalnom duelu igraće Njemačka i Francuska. Ako su njemački mediji očekivali više od svoje reprezentacije na ovom prvenstvu, onda Francuzi već sada mogu biti zadovoljni. Jer poslije debakla iz Južne Koreje, zatim kratkog i posljednjeg bljeska najboljeg veznjaka u istoriji fudbala, Zidana iz 2006, na posljednjem prvenstvu je doživljen debakl uz nikad lošiju atmosferu i nedisciplinu, zatim povredu Riberija pred sam put u Brazil, niko nije očekivao da Francuzi mogu dati na prva dva meča u grupi čak osam golova.

Taj duel će svakako pokazati i pravu snagu dvije ekipe. Iako su Njemci, zbog dugogodišnjeg igranja zajedno, sistema koji već osmu godinu forsira isti selektor, a i realno za nijansu boljih igrača, u prednosti. Jedina mana Njemaca, zbog koje se i vidljivo muče na prvenstvu, je igra bez klasičnog špica. To se najbolje vidjelo na utakmicama protiv Gane i Alžira. Lev ne dozvoljava Kloseu da obori Ronaldov rekord, iako je čim ga je uveo protiv Gane dao 15 gol na Mundijalima.

Da je Benzema njemački reprezentativac, mogao bi se sa velikom vjerovatnoćom kladiti do samog kraja na Njemce, ovako će im biti preteško da stignu do finala, što im ne uspijeva već 12 godina.

A šta tek da kažu Argentinci, koji nakon dva uzastopna finala 1986. i 1990. ne mogu da stignu ni do polufinala, a kamoli više od toga.  Najveći minus „Gaučosa“ je klimava odbrana, ali i nedostatak pomoći Mesiju u napadu (Aguero povrijeđen, Iguain nevidjljiv). Ono što može da raduje navijače iz Če Gevarine domovine, je činjenica da je Mesi konačno počeo da bude pravi lider reprezentacije. Do osmine finala samo je Roho da jedan gol, a sve ostale Mesi i baksuzni Kolašinac. Kakav je majstor pokazao je i sinoć kada je navukao čitavu odbranu Švajcarske na sebe. To je i najveći adut Argentine – Mesijevo pravljenje viška u napadu, umjesto da šutne, što su svi očekivali, genijalno je pronašao Di Mariju. Takav lucidan i nesebičan potez je ono što ga izdvaja od mnogih, a najprije od Robena.

Ako je Mesi za sada glavni i jedini adut Argentine, njihov protivnik u četvrtfinalu – Belgija, ima sasvim drugi „problem“. Doduše ništa zabrinjavajuće za njihove navijače, već ta ekipa problem pravi novinarima da istaknu koji je njihov glavni igrač? Možda ne možemo reći jedno ime, ali najtačnija ocjena je da Belgija ima ubjedljivo najbolju rotaciju na prvenstvu. Kako se to samo jasno vidjelo sinoć. Sa klupe u produžecima ulazi Romel Lukaku, namješta prvi gol, daje drugi, a zamalo i treći. Argentina se mora paziti sa svih strana, jer teško da će se ponoviti meč na kojem Belgijanci iz 30 šuteva ne mogu da postignu gol, a i njihov golman nije sjajni Hauard već prosječni Romero.

U Brazilu ćemo svakako dobiti novog prvaka nakon ispadanja umorne i zasićene Španije, a postoje velike šanse da to bude prva svjetska titula u istoriji neke od selekcije, jer četiri od njih osam u četvrtfinalu nije nikad osjetila slast pobjede u finalima Mundijala – Holandija, Belgija, Kostarika, Kolumbija!

Oni koji ne prate brazilski Mundijal propuštaju istoriju, ali zato nama ostaje još osam mečeva uživanja.

Borislav Višnjić