„Godinu dana je prošlo od ulaska Republike Hrvatske u Evropsku uniju. Svečanost je bila lijepa, zanimljiva – doživjeti to znači doživjeti jedan od onih trenutaka koji će se učiti u istorijskim knjigama narednih generacija. Brojne zvanice, Hrvatska na naslovnicama svih novina s jednom pozitivnom,  obećavajućom viješću – znači trenutak ispunjen nacionalnim ponosom. Put prema Europi, koji je trajao dugi niz godina, ispunjen je.

Ploče carinske uprave su skinute s graničnih prelaza, lična karta je postala dovoljna za odlazak do Danske, cijene roaming poziva u mobilnoj telefoniji su pale, bez carine se može kupovati s britanskog ili njemačkog Amazona… No, Hrvatska je, godinu dana kasnije, još u recesiji. BPD i dalje pada. Što se uistinu promijenilo?

Vojković tvrdi da ulazak u Evropsku uniju ne treba shvatati kao trenutak – to je proces koji je u hrvatskom primjeru trajao formalno više od 10 godina.

„ Od kada se potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju do samog ulaska kreće jedna dugo prilagođavanje cijele države. Stotine i stotine različitih propisa: zaštita potrošača, sprječavanje pranja novca, jasna javna nabavka… Zemlja kandidat mora se prilagoditi prije ulaska – dakle mnoge promjene vezane za ulazak u EU privreda i građani će osjetiti godinama prije samog ulaska“.

Ako se sve ovo zna, Vojković  kaže da je legitimno pitanje – zašto je Hrvatska onda još uvijek u recesiji? Zašto građani ne osjećaju blagodati zajedničkog tržišta, ujednačenog pravnog okvira i mnogo toga drugog što Evropska unija nudi.

„Stvar je u tome što je EU samo potencijal, a ne nešto što po automatizmu otvara radna mjesta i jača privredu. Turizmu, primjera radi, neposredno pomaže – brža granična kontrola donosi više „vikend turista“ i neposredno produžava sezonu. Ali, ako planirate neko finansiranje iz EU-izvora, onda treba imati i ideju i projekt i projektno upravljanje suklađeno sa EU-metodologijama. Na jugoistoku Evrope uobičajena fušarenja i „lako ćemo“ tu ne prolaze – ako nemate sve, od političke strategije do operativne razrade projekta, to znači da ćete uplaćivati u EU blagajnu, ali novce iz nje nećete vidjeti. Slično je i s ulaganjima – ako su porezi visoki, nitko neće otvarati industrijske pogone.

Privreda se za EU tržište treba pripremiti. U Hrvatskoj su mnogi to jednostavno – zaboravili. U godinama prije krize, trošilo se na sve, ako ste direktor firme, gotovo obavezna je bila uz funkciju crna njemačka limuzina, ali za poslati nekoliko radnika na tečaj jezika, da mogu prodavati robe i usluge u susjednim zemljama poput Italije ili Mađarske – e, takvih „sitnica“ se obično nije sjetilo. Uslijedilo je kod mnogih brzinsko okretanje na regiju – ali ne treba posebno objašnjavati da BiH ili Srbija nisu baš bogata tržišta“, jasan je Vojković.

Crnoj Gori je mjesto u EU

Naš sagovornik ima nekoliko korisnih preporuka i za našu državu.

„Što bih preporučio Crnoj Gori? Lično smatram da Crnoj Gori definitivno jeste mjesto u porodici Evropskih naroda. Put prema ulasku u EU je dug i na tom putu najvažnije je odraditi zadane poslove – prilagoditi pravni okvir, napraviti druge reforme, učiniti upravu brzom i učinkovitom, sve kako bi privreda imala dobre preduslove rasta i kako bi ulagači prihvatili Crnu Goru kao zemlju u kojoj se isplati raditi. Inače, ne samo da niko neće doći, već će i domaći privrednici  jednostavno i lako prebaciti sjedišta negdje drugdje, kao što hrvatske informatičke firme sve više svoja sjedišta prebacuju u London i druge destinacije, a za dio poslova koji obavljaju u Hrvatskoj više im ne treba ni filijala. A najbolji inženjeri će se sjetiti da im stručni certifikati vrijede u cijeloj EU.

Kada se zemlja prilagodi, kada se građevinske dozvole budu dobijale brzo, a porezni sistem postane  učinkovit i podsticajan – onda je datum ulaska manje bitan. On će biti samo posljedica reformi. I dan za pamćenje“, zaključio je Vojković.