Korijen je nedostatak samopouzdanja

Pasivno zavisni poremećaj jedan je od najčešćih poremećaja ličnosti, a jednako se često javlja kod žena i muškaraca te je najčešći u kasnoj adolescenciji. Karakterizuje ga osjećaj podčinjenosti drugima, a ljudi koji pate od ovog poremećaja drugima se čine pasivnima, potrebnima i pomalo opsesivnima. Korijen problema je nedostatak samopouzdanja.

Svoju vrijednost traže u drugima

Pojedinci s ovim poremećajem zavisni su o tuđem mišljenju o njima, kojima potvrđuju svoju vrijednost. Često ih privlače jake, dominantne ličnosti kojima mogu da prepuste donošenje odluka u njihovom životu, pa će ih konsultovati i preispitivati svoje odluke čak i oko najmanjih stvari. Zbog toga ih doživljavaju kao da nemaju "svoje ja".

Preosjetljivi su

Njihov okidač je kritika koja im se uputi, ili ono što dožive kao kritiku. Ako nešto ima imalo negativan prizvuk, u stanju su da se osjećaju napadnuto i na ispitivanju. Tada reaguju odbrambeno - dure se, opravdavaju, traže krivca u drugome ili se pak povlače u sebe. To ponašanje slično je dječjem, a rezultat je nezrelog stava prema sebi i neshvatanja da su jednako vrijedni kao drugi.

Najviše se boje napuštanja

Uđu li u blizak ljubavni ili prijateljski odnos, razvijaju snažnu zavisnost o drugoj strani koju idealizuju te joj pridaju veću važnost u njihovom životu nego koju stvarno ima. Panično se boje da će ih napustiti te će ostati sami, pa na svaku naznaku takve mogućnosti još više naglašavaju svoju potrebnost - dramatizuju. Takav je stav često posljedica traume iz djetinjstva, primjera radi ako su mu se roditelji razveli pa je pojedinac imao osjećaj da jedan roditelj napušta njega, a ne brak.

Idealne su žrtve zlostavljača

Budući da su naučeni da ugađaju drugima, strahuju od napuštanja pa su pesimistični u pogledu svojih sposobnosti. Oni su idealne žrtve zlostavljača. U takvim odnosima smatraju da se druga strana prema njima loše ponaša jer "oni to zaslužuju" ili ih je pak strah da odu jer misle da ni sa kim drugim neće moći da uspostave blizak odnos, tj. da ih niko drugi neće voljeti.

Ima pomoći

Zbog velikog broja ljudi s blažim ili težim oblikom ovog poremećaja, često ga oboljeli ne uviđa kao problem, niti ga njegova okolina do te mjere uočava. Pomoć najčešće traže ako njihovo ponašanje i stav rezultiraju situacijama i problemima s kojima  ne znaju da se nose. Stručnjaci im najčešće pomažu kroz psihoterapiju, s glavnim ciljem jačanja samopouzdanja.

(24sata.rs)