Havari se obratio poznanicima, zvali su i obilazili sela, zadruge, išli po stočnim sajmovima, razgovarali sa dobavljačima, obraćali se nadležnima, ali je poslije višenedjeljne potrage shvatio je da je posao uzaludan: u Srbiji ne može da se kupi ni 2.000 ovaca i jagnjadi, a kamoli 7.000.

"Srbija ima prirodno bogatstvo i zato ne mogu da razumijem da ovde nema ovaca. Obilazili smo seoska domaćinstva u cijeloj zemlji, gledali su nas u čudu kada su čuli da želimo da sklopimo posao i upućivali da idemo u Crnu Goru i Bosnu da tamo kupimo stoku", objašnjava za „Politiku” Havari, ljekar – pedijatar koji radi u beogradskom Domu zdravlja u Žarkovu.

Posao koji je planirao Havarijev prijatelj mogao bi da se razgrana i da se organizuje na višegodišnjem nivou, jer potreba za ovčetinom u islamskim zemljama je velika, ali u Srbiji nema ko da ga realizuje.

"Ovdje svi kukaju da loše žive, planira se smanjenje plata, a odbacuje se posao koji može svima da donese korist. Ne postoje zakonske prepreke za izvoz stoke, potrebno je da se životinje skupe u karantin i zatim da o njima brinu veterinari do trenutka kada bi bile prvo kamionom do Bara, a zatim brodom prebačene u Libiju, Ali, u Srbiji ne postoji ovčarski fond za to", kaže Havari.

Njegovu priču, potvrđuju domaći stručnjaci: u Srbiji nema dovoljno ovaca ni za naše potrebe, a kamoli za izvoz.

Ovčarski fond u Srbiji u poslednjih šest decenija smanjen je više od tri puta, reprodukcioni ovčarski centri gotovo da ne postoje, a više od 90 odsto grla nalazi se u posjedu malih odgajivača, koji ih čuvaju za svoje potrebe.

Veliki kombinati u kojima je bilo i po desetak hiljada ovaca su propali, privatne firme koje su ih kupile nijesu uspjele da nastave njihov posao, a danas nema ko ni da obilazi sela i zadruge da kupuje grla od seljaka.