Većina ljudi ne seća se događaja iz prvih godina svog života koliko god ona bila živopisna i zanimljiva. Sigmund Frojd je pojavu zaboravljanja prve četri godine života i mali broj jasnih sjećanja do sedme godine nazvao dječija amnezija. Šta to krijemo od sebe?

Već duže od vijeka ljude interesuje da li ta sjećanja zapravo postoje u nekom uglu našeg uma, potisnuta, čekajući da ponovo budu otkrivena?

Frojd je smatrao da svoja najranija sjećanja potiskujemo usljed seksualne traume, a većina naučnika do 80-ih godina pretpostavljala je da rana sjećanja nemamo zato što ih nismo ni stvorili. Vjerovalo se da se događaji ne urezuju u bebin mozak, tako da ne mogu da budu ni zapamćeni.

To uvjerenje razbili su psiholog Robin Fivuš i njene kolege sa Univerziteta Ejmori, pokazavši da djeca stara dvije i po godine mogu da opišu događaje koji su se desili i šest mjeseci ranije.

Psiholog Karol Peterson sa Univerziteta Njufaundlend spovela je niz istraživanja kako bi utvrdila kada počinju da se gube sjećanja na najraniji period života. Pratila je djecu različitog uzrasta i bilježila kako im se iz godine u godinu mijenjaju, tj. gube sjećanja na rano djetinjstvo. Tako je dječiju amneziju pratila u realnom vremenu.

Ona i njene kolege su primijetili da iskustva koja izazivaju puno emocija, imaju tri puta više šanse da ostanu u sjećanju nakon dvije godine.

Kako bi se formirala dugotrajna sjećanja, potrebno je da se ispune određeni uslovi. Sirov materijal – slike, zvuci, mirisi i taktilni utisci stižu u naš mozak preko cerebralnog korteksa, ali da bi se  sklopili u jedinstveno sjećanje potrebno je da se u hipokampusu povežu sa srodnim utiscima koji već postoje uskladišteni u mozgu. Problem je u tome što neki djelovi hipokampusa nisu sasvim razvijeni sve do adolescencije, što djeci otežava čuvanje sjećanja.

Nije problem samo u fiziologiji, već i u dječjem pojmovnom aparatu. Kada ne vladate rječnikom ne možete da stvorite priču u glavi, bez koje nema ni jasnog sjećanja.

Naša sjećanja mogu biti narušena i tuđim uspomenama na isti događaj, naročito kada su nove informacije slične onim uskladištenim. Takođe, ako se sjećanje rijetko koristi, mozak će te sinapse iskoristiti za nešto drugo kako ne bi bile beskorisne.

Kako dijete raste, pamćenje mu je sve trajnije. Najviše uspomena koje ćemo nositi kroz život nastaje u uzrastu od petnaeste do tridesete godine, jer tada ulažemo puno energije u razmatranje svega, kako bismo shvatili ko smo. Događaji, ljudi i kultura koju usvajamo u tom periodu najviše utiču na naš život, i skloni smo da sve iz tog doba smatramo boljim nego ono što dođe kasnije.

Naravno, neki ljudi bolje pamte događaje iz ranog djetinjstva nego drugi. Na to utiču i porodični odnosi, koji opet zavise od kulture. Djeca u Kini, kako je pokazala jedna studija, imaju manje ovakvih sjećanja nego djeca u Kanadi. Naučnici misle da je to zato što Kinezi manje cijene individualnost od Kanađana i samim tim manje vremena provode skrećući djeci pažnju na događaje u njihovom životu, pa ih i djeca zato ređe uobličavaju u sjećanja.

Kanađani, s druge strane, podstiču čuvanje uspomena na djetinjstvo, pričaju sa djecom o njima i time čuvaju dječije sinapse od nestajanja. Jedno istraživanje pokazalo je da odrasli koji su rasli u velikim familijama imaju više sjećnjanja na djetinjstvo od onih koji su rasli samo sa roditeljima, vjerovatno zato što se u velikim porodicama češće pominju događaji iz prošlosti.

Na bogatsvo uspomena utiču i majke. Stalno pominjanje događaja iz ranog djetinjstva i uključivanje djeteta u prisjećanje, kao da “jača mišić” za pamćenje, a i dijete uči da svoja sjećenja oblikuje u priče koje onda lakše i čuva.

Ipak, to što zaboravljamo događaje iz ranog djetinjstva, ne znači da oni na nas ne ostavljaju trag. U tom periodu razvijamo koncepte – o tome šta su ptice, psi ili planine – iako se ne možemo sjetiti prvog susreta sa njima, kada su naši koncepti i nastali.

- Ne možete se sjetiti odlaska na klizanje sa ujka Henrijem, ali vam je jasno da su klizanje i posjeta rođacima zabavne stvari. Nikada se nećete sjetiti kako ste to naučili, ali jednostavno, znate to – objašnjava Patricija Bauer, psiholog sa Univerziteta Ejmori.

Interesantno je i to što, kako starimo, priče koje pričamo o sebi postaju sve bolje, a svoja sjećanja posmatamo u pozitivnijem svijetlu.

Izvor: telegraf.rs