Iako je, zbog otvaranja škole Kurana i vjerskog obdaništa u Rožajama reis Fejzić sandžačkog muftiju opružio da svojim "fašističkim djelovanjem" pokušava da podijeli IZ sa sjedištem u Podgorici, Muamer Zukorlić siguran je da ni jednim svojim gestom niti izjavom nije uznemirio musimane u Crnoj Gori niti je, kako to tvrdi predsjednik Vujanović, izašao iz domene svojih nadležnosti.

“Ukoliko Crna Gora poštuje princip odvojenosti države i vjere, ukoliko poštuje autonomnost Islamske zajednice i princip ravnopravnosti crkava i vjerskih zajednica, onda Bošnjaci sa državom Crnom Gorom nemaju nikakav problem”- kaže Muamer  Zukorlić. “Ono što je ovih dana izašlo na površinu posledica je svojevrsne konfuzije nastale nakon raspada jedinstvene IZ Jugoslavije koja se, posle disolucija SFRJ, podijelila na više islamskih zajednica; među njima, i na IZ na području Sandžaka (obuhvata prostor i Crne Gore i Srbije) koja je 30. oktobra 1993. osnovala svoj Sabor i svoj sandžački Mešihat, što je priznato aktom koji su 1994. u Istambulu postpisali predstavnici svih IZ iz Jugoslavije. U tom smislu, ne postoji niti jedan razlog osporavanja ni legaliteta ni legitimiteta IZ na cijelom području Sandžaka”.

Ali neki problem očito postoji.

Evo o čemu je riječ! Nakon zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini, sandžačka IZ ponovo se uvezala u uniju islamskih zajednica sa sjedištem u Sarajevu, što je potvrđeno Ustavom IZ iz 1998, čiji prvi čalan kaže da je, kao istorijski teritorij, Sandžak u svoji cjelini sastavni dio IZ u BiH. Kao posledicu ovog procesa danas imamo svojevrsno administrativno preklapanje za područje južnog Sandžaka, tj. za dio koji se nalazi u Crnoj Gori. E, sada, IZ sa sjedištem u Podgorici nikada se nije odrekla tog dijela južnog Sandžaka, iako su, još 1993, neki njeni djelovi pristupili IZ Sandžaka. U međuvremenu, zahvaljujući pritiscima političke, policijske i obaveštajne prirode, 1994. pojedini lokalni odbori IZ sa sjedištem u Podgorici krenuli su da ili zamrzavaju odnose sa Mešihatom ili da donose odluke koje su predstavljale korak unazad i nisu imale nikakvo pravno dejstvo. Ne želeći da dolivamo ulje na vatru, Mešihat IZ Sandžaka izbjegavao je da insistira na administrativnoj nadležnosti, iako je u ranijim razgovorima sa predstavnicima IZ u Podgorici dobijao uvjerenja da i oni žele da budu dio IZ u BiH sa sjedištem u Sarajevu. Prije nekoliko mjeseci, oni su čak potvrdili tu svoju želju…

Kako su je potvrdili?

U dva svoja akta, od kojih u jednom gospodin Rifat Fejzić zahtijeva da se otvori pitanje integracije IZ u Crnoj Gori sa IZ u BiH. Što su za nas bile radosne vijesti. Odjednom, stvar se promijenila, nakon čega je sandžačko muftijstvo u Rožajama krenulo sa edukacijsko-vjerskim projektom otvaranja škole Kur’ana časnoga, kao i vjerskog dječijeg vrtića u formi igraone.

Što se nije dopalo reisu Fejzicu, koji vas je nazvao – fašistom. Ali, da li svojim djelovanjem na prostoru Rožaja zista pokušavate da podijelite IZ u Crnoj Gori, i to na isti onaj način na koji je svojevremeno vlast Vojislava Koštunice podijelila IZ Sandžaka, zbog čega ste se s pravom ljutili?

Ne, taman posla! Ako ste me pažljivo slušali, razumjećete da IZ ne dijelim ja, nego onaj ko je 1995. na Ribarevini zaustavljao naše sabornike da iz Bijelog Polja dođu na Sabor u Novi Pazar.

Ko?

Crnogorska vlast i policija. Prema tome, nastojeći da spriječimo administrativnu dvojnost, nismo ulazili u džamije, nismo ih gradili, nismo postavljali ili osporavali imame… Riječju, nismo radili ništa paralelno. Umjesto toga, budući da u Rožajama tako nešto nije postojalo, osnovali smo vrtić i školu Kurana. I, šta onda hoće gospodin Fejzić? Zašto se ljuti? Ako bih pokušao da odgovorim na to pitanje, mogao bih reći da gospodin Fejzić to čini zato što je tipičan predstavnik komunističkog vremena u kome je IZ imala poltronski odnos prema vlasti; njen cilj je bio da, umjesto vjeri i vjernicima, udovoljava vladajućim političarima i državi.

Šta je vaš cilj?

E, u tome je suštinska koncepcijska razlika! Naime, zalažem se za to da IZ poštuje i primijeni ono što piše u ustavima država u kojima djelujemo, što znači da poštuje činjenicu da smo autonomni od države, da smo formirani da prije svega zastupamo interese islama i muslimana i da u odnosu na državu preuzimamo odgovornost cjelokupnog vjersko-edukativnog procesa koji nipošto ne smije da ugrozi državnu stabilnost, bezbjednost, interese i tako dalje.

Ugrožavate li ih svojim djelovanjem, šta mislite?

Bože sačuvaj! Upravo obrnuto: gospodin Fejzić prizvodi probleme koji, i psihološki i karakterno, proizlaze iz vjerskog koncepta koji zastupa. Jer kada čovjek jednom pristine na poltronstvo, gubeći i stav i principe, sebe neminovno dovodi u poziciju da jedno obećava Crnoj Gori, drugo Sarajevu, treće Turcima koje još uvjerava u to da su mu protektor. Pored toga, razlog Fejzićeve nervoze i nezadovoljstva je sve veća popularnost hafiza Abdurahmana Kujevića koga je, kao hodajuću biblioteku i najobrazovanijeg čovjeka iz oblasti islamskih nauka među muslimanima u Crnoj Gori, Mešihat imenovao za učitelja u edukativno-vjerskim centrima o kojima sam govorio. Priučenom i slabo obrazovanom gospodinu Fejziću dodatni problem predstavlja i činjenica da hafiz Kujević svoju popularnost i autoritet ne gradi samo na vlastitoj učenosti, nego i na činjenica da ne pristaje biti poltrončić bilo kome.

Čak ni vama?

Šta vam pada na pamet?! Budući da nikada nisam pristao na to da budem bilo čiji poltron, za svoje suradnike biram slobodne ljude koji imaju stav. Abduramhan Kujević jeste moj pomoćnik, ali i čovjek koga nikada niko nije mogao natjerati da radi nešto u šta ne vjeruje.

Gospodin Fejzić je, kažete, poltron vlasti, priučen, neobrazovan… Kada ste to tačno otkrili, budući da ste, kako sami kažete, sa njim dobro sarađivali do prije tri, četiri mjeseca?

Ma, sarađivao sam ja sa raznima, i gorima od Fejzića. Pokušavajući na sve načine da izbjegnem sukob, ćutao sam, kažem, na mnoge stvari koje mi se nisu sviđale. Međutim, kada neko do te mjere izgubi samokontrolu i krene da vas vrijeđa i naziva fašistom, onda… Pritom, gospodin Fejzić, siguran sam, ni sam ne zna šta taj pojam zapravo znači. Da zna, shvatio bi da nema nikakvog logičkog osnova da takvu vrstu uvrede uputi mojoj zajednici, mom narodu i meni. Tim prije što su Bošnjaci jedini narod u Evropi koji nije imao organizovani fašizam. Što je i normalno, budući da čovjek koji ima i kap vjere u svom srcu ne može biti fašista.

Kako onda čovjek sa tom kapi vjere u svom srcu može da veliča Aćif-efendiju?

Zašto Bošnjaci u Sandžaku Aćif-efendiju doživljavaju herojem? Zato što je Aćif-efendija organizirao odbranu Novog Pazara i cijelog istočnog Sandžaka od četničkog pokolja koji je pokušan u više navrata i 1942. i 1943.

Kao obrazovan čovjek, veoma dobro znate da, sa stanovišta istorijske nauke, taj argument ne znači ama baš ništa. Da nije tako, umjesto kvislinga i saradnika nacističkog okupatora, istorija bi Dražu Mihailovića i “srpsku majku” Milana Nedića tretirala onako kako ih dio Srbije i danas tretira – kao spasioce i heroje.

Pustite to! Hajde da govorimo jezikom argumenata. Koji pokolj je organizirao Aćif-efendija?

Bio je kvisling, saradnik okupatora.

Molim vas… Gdje piše da je Aćif-efendija primio Hitlerovo odlikovanje - Željezni križ?

Ne znam gdje piše. To tvrde pojedini srpski mediji, srpski istoričari…

Ali to nije historijski izvor; to je politička manipulacija i zloupotreba. Uostalom, kako efendija može primiti križ kao poklon?! Gdje to ima?!... Znate, kod nas je historija ne samo isprepletana, nego i veoma često naučno izmasakrirana. Srpski historičari i SANU su u Srbiji dugo držali monopol na sve naučne istine i niko nije imao pravo da historiju tumači ili doživljava na način koji nije u skladu sa njihovom doktrinom. Kao za mene prilično bolnim, ozbiljno sam se bavio pitanjem navodnih veza Bošnjaka sa fašizmom i mogu da vam kažem da nisam našao niti jedan pokazatelj koji potvrđuje vezu bilo koje bošnjačke grupe, pokreta ili bilo kog organiziranog političkog subjekta u Sandžaku i u Bosni i Hercegovini koji su imali veze sa ideologijom nacizma i fašizma. Bilo je koketiranja sa Njemcima, ali to nema nikakve veze sa nacizmom.

Sa čim ima veze?

Sa pokušajem preživljavanja. Shvatate li vi u kakvim su okolnostima, isprativši osmansku državu i naslijedivši sve turske krivnje odjednom, živjeli Bošnjaci? Zato je ovuda mogao da prošeta Kosta Pećanac i da počini pokolj. Ili Pavle Đurišić, koji je, po nalogu Draže Mihailovića, ovdje htio napraviti kasapnicu goru od Srebrenice. Dakle, taj narod je bio nezaštićen i iz mraka ušao u Drugi svjetski rat. Ovdašnji političari, gradonačelnici, bošnjački prvaci imali su jedan zadatak: da narodu spasu žive glave. Aćif-efendija je u ovom dijelu Sandžaka u tome uspio. Da nije, mi Bošnjaci danas ne bismo bili većina u Novom Pazaru, Tutinu ili Sjenici.

Onima koje istorija označi kao kvislinge ne dižu se spomenici i biste.

Ponavljam: nemate ni jedan pokazatelj koji potvršuje da je Aćif-efendija surađivao sa Njemcima.

Nego šta je? “Koketirao”?

Ne, ne… Okupator je već bio izvršio okupaciju i Aćif-efendija je to stanje zatekao. Dakle, niti je on niti bilo koji drugi Bošnjak ili grupa Bošnjaka prihvatio ideologiju nacizma i fašizma.

Otkud onda muslimani među ustašama, otkud ih među četnicima?

Tragedija Bošnjaka je, kažem vam, u pokušaju da nekako prežive; zato povlače razne političke i svake druge poteze. Što je za mene lično pogrešno… Imam informacije da je pred sam početak Drugog svjetskog rata među Bošnjacima navodno napravljen dogovor da, kako bi preživjeli, Kulenović ode sa ustašama, Mustafa Mulalić sa četnicima, treći negdje drugo.

Ako je tačno, to je odvratno. Doduše, ne isključujem da je tačno iz prostog razloga što je predugo bošnjačka nacija bila osporena i desetkovana. Pa, proaustrijska vlada u Sarajevu je 1907. dekretom zabranila bošnjačko ime, naciju i jezik, posle čega dolazi stradanje za stradanjem.

Kao u Crnoj Gori nakon 1918: posle ukidanja crnogorske države, crnogorskog imena, kasnije i crkve, srpska vojska sprovodila je neviđen teror nad onim Crnogorcima koji su se protivili prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Uprkos tim stradanjima, zvanična Crna Gora nikada nije prihvatila 12. jul 1941, kada je, pokušavajući da tobože ispravi očitu istorijsku nepravdu iz 1918,  fašistička Italija Crnoj Gori vratila državu. Umjesto te sramne, kvislinške tvorevine, zvanična Crna Gora danas slavi svoju antifašističku, trinaestojulsku državu i tradiciju; ne diže spomenike onima koji su pod fašistima pravili nezavisnu Crnu Goru. O tome govorim.

Imam utisak da ste malo više pod uticajem partizanije. Ili se varam? Za mene su, znate, fašisti i komunisti isto; jednako ih se gnušam. Je li vam sada lakše?!... Vama očito nisu?

Naravno da nisu.

E, u tome je razlika između nas dvoje: vi ste partizanka i komunista, ja nisam. Uostalom, kako mogu rehabilitirati komuniste koji su na hadžetu ubili 2500 mojih sunarodnika bez ikakvog stvarnog osnova?! Hoću reči - ne relativiziram fašizam, ali i Aćif-efendiju i Rifata Burdžović smatram borcima za Sandžak.

I dr Andrija Hebrang je prije nekoliko godina rekao kako su se i njegov otac, Andrija Hebrang i Maks Luburić, upravnik Jasenovca,“borili za Hrvatsku”. Nevjerovatno!

Na vašu žalost, nauka neće crno-bijelu sliku kakvu pokušavate da nametnete vi partizani. Stvari moramo posmatrati realno.

Dobro, da li reis Fejzić i crnogorski predsjednik Filip Vujanović stvari posmatraju realno kada kažu da svojim djelovanjem ugrožavate teritorijalni princip djelovanja IZ?

Gdje je uspostavljen taj princip? Nigdje! Neka oproste gospoda Fejzić i Vujanović, ali upravo ta vrsta “argumenata” potvrđuje ono što sam već rekao: cilj IZ sa sjedištem u Podgorici je da, umjesto vjere i vjernika, servisira interese politike i države u kojoj se nalazi. Jer, u Sandžaku su vjernici jedan narod koji je presjekla ta neprirodna granica…

Koja neprirodna granica?

Granica između Crne Gore i Srbije koja je prošla kroz kuće, kroz avlije, kroz livade, kroz porodice, kroz vjeru…

To citirate “argumente” velikosrpskih nacionalista i Vojislava Koštunice protiv crnogorske državne samostalnosti ili…

Nije me briga čiji su to argumenti, budući da bih bio suicidan kada bih Crnu Goru volio više od mog Sandžaka. Tačno je, smetao mi crnogorski referendum, jer je granica između Crne Gore i Srbije prošla kroz srce mog sandžačko-bošnjačkog tkiva.

Ponovo citirate Koštunicu? I on je 2006. spominjao “tkivo”, doduše, srpsko. Ali, ako je Slobodan Milošević krajem osamdesetih krenuo u razbijanje Jugoslavije sa tezom “Svi Srbi u jednoj državi” - koja je, uzgred, neminovno morala završiti u Srebrenici - ako je, dakle, ta politika poražena i osuđena u Hagu, ako svi Srbi, svi Hrvati, svi Crnogorci ne žive u jednoj državi, zašto bi, molim vas, jedino Bošnjaci to morali?!

To nije isto. Uostalom, zar upravo argumenti velikosrpskog nacionalizma i Vojislava Koštunice nisu 2006. Crnoj Gori pomogli da se osamostali? Po toj osnovi, Crna Gora je regrutirala Bošnjake u južnom Sandžaku, sve ih plašeći pričom o velikoj Srbiji.

A Bošnjaci zapravo nisu imali razloga da se plaše velike Srbije?

Svi imaju razloga da se plaše bilo kakvog projekta te vrste. Ipak, postavlja se pitanje šta je cijena i da li ona vrijedi zaštite od tog straha. Drugo, u sadašnjim granicama, Crna Gora je prvi put međunarodno priznata 2006, nakon odvajanja od Srbije.

Crna Gora se, gospodine Zukorliću, nije odvojila od Srbije, jer nije ni bila njen dio; ona je 2006. izašla iz državne zajednice sa Srbijom.

Evo, razdružila se, u redu je. Ne nastupam u ime Srbije da biste ste ljutili. Znam da je Crna Gora, baš kao i Srbija, međunarodno priznanje stekla na Berlinskom kongresu 1878, ali je, kažem, u ovim granicama prvi put bila priznata 2006.

A SFRJ? Ili vi ne priznajete ni avnojevske granice?

Moram da ih priznajem silom prilika. U avnojevskim granicama, Sandžak je bio federalna jedinica.

Koliko se sjećam, u onoj buktinji je gorelo šest baklji.

Buktinja je pravljena 1945, ne 1943. Dakle, ne znate historisjke fakte. Naime, Milovan Đilas i Moša Pijade su 1945. ukinuli Sandžak i to tako što su “sredili” da se Antifašističko vijeće Sandžaka – samoukine. Molim vas, to su vaši komunisti i vaša komunistička demokracija! Sandžak je imao svoje Antifašističko vijeće kada ga nije imala ni Srbija ni Vojvodina ni Kosovo i, po svim kriterijima je trebao biti fedearalna jedinica.

DANI: Vidimo kako je demokratija procvjetala posle “pada komunizma” i raspada SFRJ. Ali,dajte da se vratimo temi. Dakle, ako vam, kako kažete, zaista nije bio cilj da napravite turbulencije unutar Crne Gore, kako ste ih onda ipak napravili?

Ne, nisam ih napravio, ali neću odustati od svojih namjera samo da ne bih pokvario ćeif politici zvanične Podgorice ili gospodina Fejzića. Na sastanku koji sam imao uoči referenduma 2006, od predsjednika Vujanovića dobio sam uvjeravanja da se crnogorskom državnom samostalnošču neće ništa promijeniti.

I, šta se promijenilo?

Do tada sam mogao mirno djelovati u južnom Sandžaku; sada se progone ljudi koji se ne slažu sa državnom politikom Crne Gore. Eto, to se promijenilo! Predsjednik Vujanović, koji se čak usuđuje da tumači islam, danas mi poručuje da ne mogu u Crnu Goru jer je on nacrtao granice IZ. Prije nego što ih meni nacrta, neka ih nacrta Srpskoj parvoslavnoj crkvi.

Situacija sa SPC-om je, nažalost, posledica starih, neriješenih računa na relaciji Crnogorska parvoslavna crkva – SPC.

Ma, uopće me ne zanima ni Srpska ni Crnogorska pravoslavna crkva! Islamska zajednica i SPC i CPC ne mogu i nikada neće biti isto. Mene zanima princip jednakopravnosti. Dakle, ukoliko SPC dozvoljavate da djeluje prekogranično, to nećete i ne možete zabraniti ni IZ.

Sa tim stavom se slaže i IZ u Sarajevu?

Ovo o čemu govorim definirao je prvi član Ustava IZ koji je iznad svega na svijetu.

Pitala sam vas da li se sa tim što radite slaže reis IZ iz Sarajeva, Husein Kavazović.

Budući da je Ustav IZ iznad svega, nemam potrebu te vrste dnevne saglasnosti. Tačno je da je moj vrhovni poglavar i moj nadređeni reisu-l-ulema u Sarajevu; međutim, iznad reisu-l-ueme je Ustav. Uostalom, može li reis Kavazović biti u neskladu sa sopstvenim Ustavom? Ne može. Pa, dopis gospodina Fejzića o kome sam govorio na početku i koji je on uputio Sarajevu vidio sam u kabinetu reisu-l-uleme. Oni su mi ga pokazali. Hoću da kažem da je moje cjelokupno djelovanje legalno, u duhu propisa IZ i saglasno stavovima reisu-l.-uleme.

Tamara Nikčević / Dani