I bosanskohercegovačka prijestonica Sarajevo ima svoje nindže. Grupa od 30-tak ljudi trenira ninđucu i na taj način njeguju tradiciju spomenute borilačke vještine.

Treniraju u prirodi, penju se na zgrade, ulaze u vodu na -10 stepeni Celzijusa, ali se i oblače kao nindže koje smo imali priliku gledati na malim ekranima.

Kako kažu sarajevske nindže, filmovi o nindžama u crnim, bijelim, žutim kimonima, koji lete, dimne kuglice, ustvari nemaju veze sa stvarnim fenomenom nindža.

"To je samo holivudski kič. Da se proda što više filmova, da se napravi neka bombastična priča", ispričao je za Anadoliju osnivač kluba NinpoEra i trener Darko Trajković.

Nindže kao grupa se u pisanim dokumentima prvi put pominju u 15. vijeku u feudalnom Japanu, kao vojna organizacija u regijama Iga i Koga u centralnom Japanu.

Ninđucu, poznat još i kao ninpo ili shinobijutsu, borilačka vještina, strategija i taktika nekonvencionalnog i gerilskog ratovanja koju su praktikovali japanski šinobiji, poznati kao ninje.

"To je više od borilačke vještine, to je kompletna životna filozofija u okviru koje se proučava više vještina i nekoliko različitih borbenih stilova", pojasnio je Trajković.

Ninđucu klub NinpoEra osnovan je u Sarajevu 2007. godine i trenutno broji oko 30 članova. Među njima se nalazi i jedan broj djece.

"Od ukupno broja članova 25 su odrasle osobe, od 18 do 55 i imamo grupa djece s kojima radimo", ispričao je Trajković.

Klub radi po originalnom japanskom programu koji obuhvata svih devet škola kao i rad kroz elemente. Govoreći o ninđucuu, Trajković pojašnjava da je u pitanju japanska borilačka vještina.

Obično se prevodi kao vještina preživljavanja. Naime, riječ "nin" možemo tumačiti kao tajan, sakriven, uporan, a đucu/jutsu kao vještina, umjetnost.

Ninđucu je do ’80-tih godina bila prisutna samo u Japanu i onda je glavni poglavar Soke, odlučio da ovu vještinu otvori ka drugim zemljama.

Prema njegovim riječima, ninđucu kao vještina potencira 100 posto prirodne pokrete, neograničenu vještinu.

"Upravo zato što je 100 posto prirodna, vrlo lako se uči. Sastoji se iz 18 vještina, devet stilova borbe i pet elemenata", ispričao je Trajković.

Ranije je, kako je kazao, trenirao druge borilačke vještine, međutim, ninđucu kao vještina mu je dala nešto što druge nisu.

"Ne kažem da je ovo najbolja vještina. Kroz ninđucu se mi trudimo upoznati sebe, svoje sposobnosti; da budemo u skladu s prirodom i da živimo miran i jednostavan život", ispričao je Trajković.

Ova grupa sarajevskih nindži se susreće i s različitim komentarima ljudi koji ih vide na treninzima.

"Komentari ljudi za nindže se kreću od zaprepaštujućih do zadivljujućih i onih: ‘Ma daj. Ideš i šunjaš se!' Ljudi imaju različite reakcije. Nekima je super, dok drugi kažu da su to samo filmovi, nešto izmišljeno", kazao je Trajković.

Trajković pojašnjava da su reakcije uglavnom pozitivne, jer je riječ o borilačkoj vještini kroz koju uče kako da se odbrane, poboljšaju samopouzdanje, ishranu, steknu više prijatelja, prošire način razmišljanja.

"Kroz borilačke vještine ja sam stekao svog najboljeg prijatelja. Uspio sam proširiti svoju svjesnost i način razmišljanja", kazao je Trajković.

Sarajevske nindže imaju i trening u prirodi koji se mnogo razlikuje od onog u dvorani.

"Mi imamo i trening u prirodi koji poprilično zna biti ekstreman. Radi se dosta toga, potencijalno opasnog, kao što je penjanje po zgradama, drveću, ulazak u vodu na -10 stepeni, ali ljudsko tijelo ima sposobnost prilagođavanja", ispričao je Trajković.

U posljednje vrijeme ninđucu trenira i veliki broj žena zato što su pokreti jednostavni za učenje i ne traže snagu kao neke druge vještine.

"Većina ljudi dolazi na borilačke vještine zbog samoodbrane. Međutim, vremenom se to mijenja. Jer, kada nauči samoodbranu, onda mora pronaći neki drugi cilj. Uglavnom počinju trenirati zbog straha", pojasnio je Trajković.

Žena-nindža Aida Begović pojašnjava da je ninđucu vještina koja pomaže da u potpunosti upoznate sebe, svoje potencijale te da svakodnevno dajete maksimum od sebe.

Kako kaže, ona se odlučila za treniranje ove vještine nakon što je u jednom magazinu pročitala članak o ninđucu i svidjelo joj se sve što nudi ova vještina, kontakt s prirodom, tradicionalna oružja i druženje.

"Treniram već tri godine i privlači me trening u prirodi. Ova vještina daje dosta samopouzdanja. Sviđa mi se i to što nas ninđucu uvijek tjera da idemo dalje i ne odustajemo od svog cilja", pojasnila je Begović.

Prema njenim riječima, osjeća se mnogo sigurnije kako trenira ninđucu.

"Trenutno je više djevojaka koje treniraju ninđucu. Imamo tradicionalna oružja žena-nindži: yawaru, katanu…Yawara je oružje koje je sakriveno i služi za borbu s bliže udaljenosti. Odlično je za samoodbranu", pojasnila je Begović.

/Anadolija/