„Kod nas je osobeno to što je sve na neki način divno isprepleteno. Primjer Dinoša – gdje imate očigledne tragove od bronzanog doba preko antike do srednjega vijeka, a sve je izmiješano i sve liči na zanemareni muzej koji čeka decenijama da bi ga otkrili“, naglašava Čukić. On dodaje da je veoma uzbuđen, radostan i, prije svega oduševljen zbog svoje prve izložbe za koju je ideja rođena spontano, nakon dugog serijala tekstova u dnevnom listu Vijesti, koji mu je donio Specijalnu nagradu na nedavno završenom Podgoričkom novinarskom forumu.   

Njegova opčinjenost Podgoricom traje dugo, formirala se i dograđivala vremenom, izmiještala malo po malo od centra prema periferiji, polazeći od potpunog moderniteta i opčinjenosti urbanim, da bi išla i sve dublje u prošlost.    

„Ja nisam rođen u Podgorici, ali sam se oblikovao u njoj i sve što sam postigao u životu mogu da zahvalim Podgorici. Jedino nisam Starovarošanin. Ja sam Prekomoračanin, pripadam generacijama koje su izmišljale i domišljale podgorički urbanitet, sanjao ga... „

On je kaže, taj koji je ’83 godine tragao po portunima podgoričkim i tražio grafite. Bilo je to, možda, njegovo polazište – od traganja za znacima modernosti, onoga što Podgoricu, nekadašnji Titograd povezuje sa svjetskim metropoloma, do onoga što je povezuje sa starim civilizacijama.     

„Nedavno sam sa Nenom Kalezićem pričao o tome u detalje u njegovoj emisiji na AnteniM, ’Nostalgija’. Znate li gdje je u Podgorici nastao prvi grafit po estetici i gabaritima? U portunu pored nekadašnje Jugobanke. Ne sjećam se što je na njemu bilo. Ali, sjećam se svoje opčinjenosti njime. Osjećao sam se kao da sam nasred Menhetna. Tada je bio aktuelan film Blade runner. Opčinila me ta psihologija neona koja se vidjela u tom filmu, a koju želiš da vidiš i u svom gradu.  U Podgorici si to imao  samo na ulazu u Robnu kuću gdje je bila reklama crvene boje na kojoj piše ’samoposluga’, jedna neonska reklama, koja se reflektuje na mokrom pločniku, tačno na način na koji bi to trebalo da bude u filmu. To je izmišljanje grada!“, objašnjava Čukić naglašavajući da urbanitet nije nastao devedesetih  godina prošlog vijeka, „kada je svaka treća riječ bila urbanitet“, već se pomaljao malo po malo.

„Hoćemo li da pričamo o ’91. kada su Podgoričanke u roku od dvije godine izmijenile imidž, ponašanje, nastup...“ komentariše u šali sagovornik Portala Analitika.

Njegovo traganje za takozvanim korijenima, što jeste istrošena riječ, povelo ga je u dugo „tabananje“ podgoričkom okolinom, u kojoj je pronašao svega – od tragova Rimljana i Ilira, od tumulima zemljanih i kamenih, do starih kućišta, ostataka crkava i starih napuštenih saobraćajnica... Sve je to u desetak kilometara razdaljine, a tako daleko od očiju, tako da će Podgoričani i oni koji to nisu, ali osjećaju ovaj grad kao svoj, moći da uživaju u njegovim fotografijama i propratnim tekstovima, koji nam otkrivaju dio naše nevjerovatne prošlosti, kao svjedočanstvo o bivstvovanju na ovim prostorima.

Otvoriće Čukićeva izložba nesumnjivo neka nova pitanja na koja treba tek odgovoriti.  

„Ima sve to i komične elemente. Tragam za manastirom Ćelije kod Kaluđerske oke u Goljemadima. On je 100 metara od puta. Nisam tada imao kosijer pa sam se goloruk probijao nekih 95 metara kroz nezamislivi gustiš od granja. Onda shvatim da može i zmija da me ujede i razmišljam o tome koliko bi mi vremena trebalo ako mi se to desi.Pa se zapitam što mi to uopšte treba.“

Naravno, ovo Čukićevo pitanje treba shvatiti samo kao retoričko.