Samoća je konstanta u životu Jelene Avramović, 12-godišnjakinje iz Šćepanice, sela na obroncima planine Jadovnik u jugozapadnoj Srbiji, piše Al Džazira.

Kao jedno od dvoje djece u cijelom regionu Jadovnika, Jelena je dvije godine bila jedini učenik u područnoj – četvorogodišnjoj školi u Gornjim Stranjanima, udaljenoj sedam kilometara od njene kuće.

Sreća joj se malo nasmiješila kada je krenula u treći razred, jer joj se tad pridružilo i drugo dijete – njen mlađi brat Goran, s kojim je dvije godine dijelila razred.

“Tada je bilo lijepo, imala sam se s kim družiti. Goran je bio prvi, a ja treći razred, onda ja četvrti, a on u drugi, a ustvari smo bili u istom razredu i imali istu učiteljicu”, prisjeća se Jelena.

Razred pun djece

Jelenin otac Blagoje, kaže kako je na Jadovniku više divljih životinja nego ljudi, koje su često njegovoj djeci bile jedini prijatelji.

“Zna biti dana i dana da nikog na cijelom Jadovniku ne sretnete. Teško je djecu odgajati u takvoj sredini”, žali se Blagoje.

Danas njegova kćerka živi u Brodarevu, gradiću ispod Jadovnika, u kojem je nastavila osnovnu školu, a budući da je skoro pa nemoguće da u jednom danu stigne od svoje kuće do škole na nastavu i potom se vrati.

Iako je sretna što je konačno došla u razred pun djece, u učionicu u kojoj se čuje graja, a djeca se na velikom odmoru igraju sa djecom, a ne sa cukama ili zamišljenim prijateljima, ona je ponovo usamljena.

Jelena od svoje 11. godine, odnosno od dana kada je krenula u peti razred osnovne škole, živi sama, kao podstanarka u jednoj sobici u Brodarevu, a za koju njeni roditelji mjesečno plaćaju 30 evra plus račune za struju i vodu.

Stanodavac Simo Vranić, priča kako je ona vjerovatno najmlađi podstanar od Prijepolja do Užica, ali i – najmirniji.

“To se dijete živo ne čuje. Zvali smo je da dođe kod nas, da se poigra sa našom unukom, da jede, ali nikad ne dođe. Čim se završi škola, ona uđe u sobu i više ne izlazi. Rekao sam joj da se naveče ne zaključava, jer ko zna šta se može desit, pa da joj možemo pritrčati”, priča Simo.

Na početku hladna sobica, ubrzo se ugrijala od vatre što je bubnjala u maloj peći.

Jelenina podstanarska soba skromno je namještena stvarima koje joj je sa sela donio otac.

Kauč, vitrinica za garderobu, sto sa stolicom, televizor i peć na drva – upotpunjuju enterijer u kojem Jelena provodi svoje djetinstvo.

Planovi za budućnost

Ona nema kompjuter, tablet, Facebook profil, nema niti ijednu jedinu igračku… Ali ni zbog toga se ne žali.

"Imam televizor i nije mi dosadno. Kad ne gledam televizor, učim, čitam lektiru”, kaže tiho.

Iako joj je samo 12 godina, ova djevojčica kaže da se ne plaši sama spavati u sobi, niti se žali na samoću. Ustvari, ona se ne žali ni na šta. Ni na to što se budi u hladnoj sobi, pa sama loži vatru, što se sama hrani, sama se brine za svoju garderobu, sama savladava teško školsko gradivo…

“Tata mi donese drva, donese mi lijekove kad sam bolesna, nešto hrane, a uglavnom kupim sebi u gradu - nekad pitu, nekad kifle”, kaže i pokazuje vreće sa iscijepanim drvima i dva sirupa na stolu.

Veli da su njene drugarice bili iznenađene kad je rekla da sama živi, pa su u početku navraćale da vide njenu sobicu.

“Došle su iz znatiželje, malo tu bile i otišle”, kaže ona.

Stanodavac Simo dodaje kako njegovo dvorište oživi kada dođe Jelenin brat.

“Kad je Goran tu, on samo tutnja dvorištem i sve je veselo”, kaže on.

Po Jelenu vikendom dolazi otac i odvodi je kući u Šćepanicu. To su za za nju najsretniji dani – jer ponovo bude s bratom i mamom, koja, kako kaže, po cijeli dan radi na njivi i oko stoke.

Prisjeća se jednog vikenda kad nije mogla otići kući jer su u školi nadoknađivali dane za praznike i počinje plakati – tiho i stidljivo.

Ali, brzo obriše suze i priča o planovima za budućnost.

“Iduće godine će mi doći brat, jer i on kreće u peti razred pa mora ovdje ići u školu”, kaže, dok joj smiješak titra na licu.

Jelena planira nakon osnovne, upisati srednju školu u Užicu, a potom i fakultet.

Dok prati goste, kao što odrasli prate goste na vratima, i Jelena zastane na pragu, uhvati za kvaku na vratima i priča duže nego što je pričala dok smo sjedili.

Kaže da joj je želja završiti školu za učiteljicu, a onda se zaposliti u školi i to onoj koja ima razrede - pune djece, a onda zatvara vrata i vraća se u svoju podstanarsku sobicu.

Tekst i foto: Al Džazira